Koliko je lako ljudima manipulirati?
piše: Sanja Bagarić
Probudila sam se jutros i dovukla svoje umorno tijelo do kuhinje. Bole me tabani, križa, kukovi, leđa… ma, ukratko sve. Četrdeset i osam mi je za koji mjesec, pa ovakvo stanje, kažu liječnici, u skladu je sa dobi.
A onda, vidim Severinu, Jennifer Lopez i još neke 50 plus slavne žene, kako skaču po sceni, mladolike, vitke… Pa kažem sebi: “Ma, nećeš se ni ti predati tako lako, Sanja!”
Krenula sam popiti svoja 53 suplementa za koje mi je reklo da su od krucijalne važnosti za zdravlje, život, sreću… Ma za sve! Sve je tu, kolagen, hijaluron, magnezij, ginko, lipko, vitamin A,B,C,D… cijela abeceda, pa lutein za oči, biotin za kosu, kurkuma, ashwaganda, spirulina… Vitamini, minerali i svi mogući dodaci – Sveti gral mladosti, ljepote i zdravlja…
Ubijedilo me, da, budem li to sve pila, bit ću zdrava, mlada, lijepa, pametna, obožavana, sretna… A onda me ubijedilo kako je to stvar odgovornosti prema sebi, svome zdravlju, pa idu i dalje, prema obitelji, djeci, mužu, roditeljima. Jer, što sam ja okretnija i radišnija, moći ću bolje služiti obitelji, zajednici, društvu, ma čovječanstvu… Ne dao ti Bog, nekome pasti na grbaču!
Ubijedila me ona 17-godišnja manekenka koja reklamira kremu za bore, da ako ne budem imala bore, neću imati ni probleme. Bit ću sretna i vesela kao ona. Slična, ako ne i ista smiješi se i sa kutije za kolagen (ovaj je i za zglobove i protiv artritisa) samo što je ovaj put razvukla svoje gipko tijelo u zahtjevnu špagu. Ubijedilo me je da ću imati ten kao ona budem li to redovno pila. Vratit ću godine, dane sreće, možda čak i momčiće..A budem li disciplinirana, redovno konzumirala sve to, sigurno ću napraviti i onu špagu.
Ubijedilo me da, budem li imala ljepši ten, imat ću i ljepši život. Ljudi će me više voljeti, sigurno i više cijeniti. I sve će mi biti lakše… hahahaha… Uzela sam da se namažem kremom protiv bora, jer osim iznutra, valja djelovati i izvana… Kad, uhhh… možda ova i nije tako dobra. S etikete mi se smiješi djevojka u, rekla bih, srednjim tridesetim. One mlađe su valjda zauzete reklamiranjem pelena za odrasle 
Živjeli smo u Australiji, kada sam zbog jače prehlade otišla kod tamošnjeg liječnika. Naviknuta na naše doktore koji te odmah okrive i napadnu za bolest koja te spopala, počela sam se pravdati i ponosno “biflati” koje sve dodatke uzimam… Sjećam se, taj pametni čovjek rekao mi je tad– “Nema potrebe da to sve uzimate, pravite tako samo skupu mokraću”.
Otrijeznio me, ali i razbio pomalo moje snove. Meni se taman autosugestivno počelo činiti da zbog svega toga što tako revnosno ubacujem u sebe, postajem kao Benjamin Button.
Razmišljam često kako je ljudima lako manipulirati, kreirati im mišljenje. Mnoga i nedavna svjetska događanja su me u to uvjerila. Tko su dobri, a tko loši momci, što je odgovorno, a što neodgovorno ponašanje… sve će nam to netko servirati. A nama samima, da ne bi dobili rak od razmišljanja, kako kaže Đole, kao da tako i odgovara. “Jesmo li uopće u stanju misliti svojom glavom?” pitam se često.
Prolazim svaki dan u podzemnoj pored momka koji svira violinu. Svira sjajno, ali baš sjajno. Završila sam i sama osnovnu glazbenu školu, sestra mi je uspješna operna pjevačica… znam prepoznati kvalitet bar na tom polju.
Međutim, nitko ga ne gleda, nitko ne staje… Nitko nam nije rekao da je to sjajno, ubijedio nas u to. Zadnji put je svirao moj omiljeni Šostakovičev-The Second waltz. Htjela sam zastati poslušati, ali bojala sam se da će me netko u stampedu, metežu kakvi su obično po podzemnim, srušiti…
Sjetim se jednog ekspereminta od prije par godina. U Vašingtonskoj podzemnoj željeznici svirao je neki vrhunski violinista, za čije koncerte postoji lista čekanja, karte se prodaju po tisuće eura. Svirao je jedno jutro posve besplatno kao i svaki drugi ulični svirač.. Nitko, ama baš nitko nije zastao da ga pogleda, posluša. Bez svjetala reflektora, glamuroznih dvorana, reklame, preskupe karte… on je tek obični ulični svirač.
Prije par mjeseci bila sam na izložbi jedne svjetski priznate umjetnice, koja izlaže svoje radove u najprestižnijim galerijama. Pozvani smo da pogledamo njene vrhunske eksponate. Bilo je riječ o dva eksera, tri cigle, a na drugoj strani dvorane su bila izložena, kao eksponat naravno, dva razvaljena kompjutera… Imalo je sve to valjda nekakvo značenje. Svi su kružili zadivljeno oko toga, praveći se da razumiju poruku koju ona tom svojom izložbom šalje. Ja je nisam razumjela. E sad, ili sam ja glupa ili je njih ubijedilo da je to što umjetnica radi, sjajno..
Pitam se često što dijeli vrhunske od prosječnih ili čak loših umjetnika, spisatelja, slikara, liječnika… bilo čega. Upravo to… da nam netko kaže da su vrhunski i ubijede nas u to! Mediji, društvene mreže, Mina, Jela, Seka sa instagrama, portali, pa i usmeno predanje..
Koja je samo moć marketinga, reklame? Kako smo samo povodljivi! Znamo li uopće misliti svojom glavom?
Ja se još uvijek trudim…
A, sutra ću baš stati i zapljeskati onom svom violinisti u podzemnoj!