SUSRETI
piše: Emil Cipar
Prvi petak u srpnju je dan ribe u Slavonskom Brodu. Okupe se brojni Brođani i prijatelji iz bliza i daleka. Na parkiralištu ispred stastadiona, okupi se nekoliko tisuća Brođana. Tradicionalna „Fišijada“, postala je golema atrakcija. Prilika je to kušati neizbježni „fiš“, šarana u rašljama, ribu na žaru, prženu ribu… Ali to je samo mali dio ponude. Kulen, šunka, kobasica… A o kotlovini i roštilju da ne govorim. Preko stopedeset udruga, takmičilo se u pripremanju najboljeg fiša. Nazvano je to takmičenje samo zbog toga, jer dijete mora imati ime, ali blažen je onaj koji vjeruje, da je ocjena mogla biti objektivna. Treba kušati toliko „fiša“ i već nakon prvoga biti u stanju dijeli objektivne ocjene. No to je ionako najmanje važno. Zato neću pisati o pobjedniku, jer je to mogao biti svaki sudionik. Odlučile su nijanse, trenutno raspoloženje žirija…
Ja odlučih najprije prošetati …snimiti situaciju. Udruga do udruge, dim sa roštilja i ispod kotlića sa „fišom“ ispunio je prostor i to nikome nije smetalo. Naprotiv …bio je to neizbježni čimbenik …jer, bez njega bi štimung bio sterilan i osiromašen.
O svimaudrugama ne mogu pisati, bilo bi previše. Izdvojit ću samo SLAP …udrugu roditelja djece oboljele i liječene od malignih bolesti. Usvakodnevnom životu nije im sigurno do slavlja i druženja. Uz redovne brige, koje svi imamo, njih danomice brine kako skupiti dovoljno novca za pomoć obiteljima čija djeca boluju od malignih bolesti. Oni su nesrećom dva puta pogođeni. Briga za zravljem djeteta i briga odakle namaknuti goleme sume novca, koje su, nažalost često potrebne. Liječenje djeteta je uglavnom u Zagrebu, što iziskuje dodatne troškove, smještaja za roditelje, putovanja i slično. Uz sve brige, članovi udruge me dočekaše veselo i raspoloženo. Bilo ugodno časkati s njima. Čisti prihod „fišijade“ ide na račun ove korisne udruge.
Teško se bilo odlučit i gdje pojesti moj obligatni fiš. Odlučih se na kraju za ekipu udruge SLAP. Njihovo kulinarsko umjeće mi je dobro poznato, jer kod njih jedem svake godine. Fiš još nije bio gotov, ali vrijeme sam skratio uz ugodni razgovor. Kuhar mi je pojasnio, da je u „fiš“, stavio soma, smuđa, štuku i šarana. Nije se štedilo na sastojcima. U blizini je društvo uz pratnju tambura pjevalo starogradske pjesme, pa i uhu bilo ugodno.
Ne bih htio ocjenjivati stručnost stručnog žirija, ali ja mislim da sam ja jeo najbolji „fiš“ na fišijadi. Svaki posjetitelj sigurno misli isto, jer svaka ekipa je bila sastavljena od znalaca, a svi su se svojski trudili.
Jedno druženje od koje su svi sudionici imali koristi. Nadam se da će ih biti više.
Upravo mi se motaju neke kuglice po glavi nebi li se takovo što moglo pripremiti ili ovakovo slično i više puta mijesečno u godini pogotovo u vrijeme turizma u svim našim gradovima mijestima i selima.
Možda baš ne sve radi natjećaja i dobrotvorne svrhe već ovako društveno od đira da se malo očaramo raztjerujući žeđ i glad neki bi rekli magarca, te se pustimo sve brige na pašu.Pa kada e malo bolje odmorimo vratimo se opet na ono prvo kreativno i humanitarno kako da svi imamo od toga po nešto.