UKRADENA SLIČICA

Iz naše arhive …objavljeno 16. studenog 2011.
piše: Emil Cipar
Kolika je naša osobna pobožnost i koliko smo ponizni i maleni pred Bogom, je pitanje koje si ne postavljamo često. A trebali bi! Trebali bi zbog nas samih, ne zbog okoline kojoj tu svoju pobožnost često prikazujemo u krivom svjetlu.

Prilika za osjetiti vlastitu pobožnost je bezbroj, samo ih ne želimo vidjeti, pravimo se kao da ih nema. Mislimo da je dovoljno biti viđen na misi, procesiji, na nekom svetištu…

Sve je to ona blještava, luksuzna, lako prihvatljiva strana vjere. Ali što radimo u trenucima kada smo sami pred Bogom.

Jedna izuzetna izložba u Slavonskom Brodu pruža priliku svim posjetiteljima koji žive u vremenu prepunom duhovnih i religioznih simbola upoznati prave vrijednosti kršćanske vjere.

Izložba se zove „Pobožnost u minijaturi“ i s velikim pravom opravdava upravo taj naslov.

Prepoznati Boga i pobožnost u malim sitnim, naoko beznačajnim stvarima je prava umjetnost, kojom su nadareni samo istinski vjernici.

Znate ih svi …svete sličice. Ima ih bezbroj u raznim izvedbama i s raznim motivima. Dok su ponuđene na nekom štandu, na nekom svetištu nemaju veliku vrijednost, samo su jedan od bezbroj artikala duhovnog karaktera.

Ali …kupljene s nekom nakanom, vrijednost im raste i nekoj od njih poraste do neprocjenjivog. Nikad se ne bih odvojio od nje, niti za kakvo bogatstvo svijeta.

Zvonimir Zvone Bračun, javni bilježnik iz Slavonskog Broda skuplja upravo takve svete sličice. Sličice koje su nekada nekome značile sve. Njihovih vlasnika više nema, a nasljednici i sadašnji vlasnici nisu s njima u nikakvoj emotivnoj vezi.

Znao sam da Zvone priprema izložbu u Gradskoj knjižnici, pogledao sam neke od tih sličica i osjetio svoju lošu savjest. I ja sam imao nekada jednu takvu neprocjenjivu vrijednost. Bila je to sličica svetog Ante, koju je moja majka namijenila meni. Kupila ju je negdje početkom pedesetih za par dinara na svetištu u Kulašima u Bosni. Obična sličica na običnom papiru.

Pratila me ta slika dugo godina u mojemu životu, a da ja to nisam ni znao. Nosio sam ju u školu, osnovnu, srednju, fakultet u vojsku…

Majka bi ju krišom od mene ušila pod postavu nekog komada odjeće, ili …kao što je to bio slučaj za vrijeme služenja vojnog roka …u novčanik.

I dok sam promatrao sličice iz Zvonine zbirke, još davno prije izložbe …sjetio sam se SVOJE sličice. Nemam ju više …čak i ne znam gdje je i kako je nestala.

Izložba je u meni pobudila još jednom sva ta sjećanja. Koliko snage u sebi može sadržavati mala …naoko beznačajna slika.

Autor izložbe …poznati brodski umjetnik Ivan Šeremet je uspio …potpuno u stilu skromnosti sličica koncipirati izložbu. I sama izložba je vrlo jednostavnom koncepcijom omogućila posjetitelju približiti se sličici, izolirati se od vanjskih utjecaja i posvetiti se sebi i svojim uspomenama. Za mene je značila ispovijed. Kod svake sličice kojoj se približih osjetih pitanje …a što se dogodilo sa tvojom svetom sličicom?

Nema tu okajanja grijeha. Mogu kupiti milijun svetih sličica, katedralu Svetog Petra u Rimu, Sikstinsku kapelu… ali ne mogu se ni približno približiti vrijednosti izgubljene sličice svetog Ante na običnom papiru.

Izložbu u Brodu posjetile su i žene iz udruge „Sunčica“ u Vukovaru. Upoznale su se sa Zvonom prilikom promocije knjige „Sunčica“, koja je bila u istoj prostoriji prije nekoliko tjedana.

Tim ženama je 1991. ukradena radost Božića. Silovane su i ponižene, označene za cijeli život.

I kao da nije dovoljno što ih je neprijatelj ponizio. Ponizio žene, majke, sestre, kršćanke i Hrvatice u njima …dnevno im bol nanosi konfrontacija s šutnjom i neshvaćanjem. Tuđom krivnjom izolirane su i prepuštene same sebi i svojoj vjeri i sudbini svoju vjeru nositi i dijeliti sa samim sobom.

Izložba je bila osvijetljena samo svjetlima svijeća. Prilika za mene povući se u neki kutak i izložiti se nemoći i grižnji savjesti. Bol koju ne želim dijeliti.

Iz kopanja po uspomenama trgne me jedna djelatnice Gradske knjižnice. Pružila mi je svetu sličicu ovalnog oblika, na kojoj je Majka Božja s djetetom na krilu. Zvone je darovao svakom posjetitelju izložbe jednu sliku.

Trgnut iz misli i zbunjen …uzmem dvije. Tek kod kuće primjetih da je slika izrađena na svili, da nije na jeftinom papiru. Uzeo sam dvije …to je malo drsko u ovom slučaju, jer sličice nisu baš jeftine. Nazvat ću Zvonu …vratit ću.

Kod kuće sređujem utiske. I te dvije sličice na oku. Jedna će nadoknaditi onu izgubljenu, a drugu ću vratiti. Neki osjećaj radosti me obuzme. Lijepo je to nakon tuge osjetiti ugodniji osjećaj …puno ugodniji.

Dok ovo pišem drugi je dan i sličice su preda mnom, a ja nisam još nazvao Zvonu i rekao mu da imam dvije. Neću mu ni vratiti. Jedna je moja …ona izgubljena, a druga je za Linu …moju unuku. Dat ću joj kada joj budem mogao ispričati o ženama iz Vukovara kojima je ukradena radost Božića, jer znam da neke od njih imaju istu takvu sličicu.

Oprostite mi …zbunjen sam i ushićen. Htio sam vam reći koliku snagu može imati jedna takva mala sličica, ali nije mi uspjelo u potpunosti. Možda će te me shvatiti zašto mislim da umjetnost nije vrijednost monumentalnih slika i građevina za koje nam svi pričaju da je umjetnost. Umjetnost je osjetiti toplinu i poruku malih i beznačajnih stvari.

Vidio sam u svome životu velike umjetnosti i velika djela najvećih svjetskih umjetnika, ali ništa me nije toliko emotivno dirnulo koliko ove dvije ovalne sličice izrađene na svili. Linina i moja. Znam da će to ostati tako dugo dokle god mi te sličice budu dostupne. Nije li to neprocjenjiva vrijednost!?