Intencija iz Zakona o hrvatskom jeziku je osigurati ne samo stručnu skrb o hrvatskom jeziku već i poticati uporabu hrvatskih povijesnih pisama uz njihovu povezanost s hrvatskom poviješću, kulturom i nacijom.
piše: mr.sc. Majda Rubić
Poljička ćirilica nastala je na prostoru nekadašnje Poljičke kneževine, danas je to ponešto manji prostor zvan Poljica u Splitsko dalmatinskoj županiji Republike Hrvatske, a zemljopisno je određen rijekama Cetina na sjeveroistoku i Žrnovnica na zapadu, a Jadransko more je s juga te su obronci Mosora sa sjevera (248km2).
Dalmacija je stoljećima bila izolirana od Banske Hrvatske i bila je pod Turcima do 18. stoljeća, ali narod se nije pouzdavao u ikakve moćne pojedince kao niti u kojekakve rituale. Uspio je izgraditi i razvijati svoj veliki duh zato što je opstanak vezivao uz katoličku vjeru i pisao vlastitim jezikom (tako piše i Monneslandom, 2011.).
Važno je i zanimljivo da se tradicijsko umijeće ćiriličkog pisanja na ranonovovjekovnom hrvatskom području pod turskom vlašću održalo živim do danas. Župe Splitske nadbiskupije bile su glagoljaške do 20. stoljeća sa sve tri vrste hrvatskih pisama, a za vrijeme osmanske vlasti bila je u uporabi hrvatska ćirilica kojom su se služili katolički Hrvati u srednjevjekovnom Hrvatskom kraljevstvu. U srednjodalmatinskom području potvrdila se kao samostalno pismo u 15. stoljeću.
Tijekom povijesti, prije nego je učenje hrvatske ćirilice bilo zaustavljeno austrijskim ukinućem glagoljaškog sjemeništa na Priku u Omišu koje je bilo sjecište naobrazbe, nastali su posebni tipovi hrvatske ćirilice iz „druženja“ glagoljaša-sjemeništaraca s Biblijom za pridonositi ljudskim životima i kao vlastita oruđa komunikacije.
O varijantama naziva poljičice najčešće piše znanstvenik filolog Daniel Pavlović, tako da su se u mjesnom govoru koristili nazivi kao: „arvacko pismo, arvaska slova, rvaska slova, rvasko pismo, poljička azbukvica, glagoljica, pismo hrvatsko, hrvačica“. Također, u stručnim tekstovima da se poljičica još navodila kao: „bosanska bukvica, bosanska azbukva, bosanska ćirilica, zapadna bosanska ćirilica, zapadna srpska ćirilica, bosančica, bosanica, bosansko-hrvatska ćirilica, zapadna ćirilica, hrvatska ćirilica, splitsko-poljička ćirilica, poljička bosančica“ („poljičica“ je preferiran i od stručnjaka filologa službeno prihvaćen naziv u hrvatskoj i bošnjačkoj literaturi). Pavlović argumentirano navodi i identifikacijske podatke za ovo povijesno pismo, prvi spomen poljičkog pisma se eksplicitno imenuje 1670. godine u dopunama Poljičkom statutu iz 1665. godine, kao arvacko pismo. A prvi stručni termin koji se odnosi i na poljičko pismo, dolazi od Vuka Karadžića koji 1857. godine napominje kako se Poljičani služe bosanskom bukvicom.
Poljičica se koristi u nastavi hrvatskog jezika Osnovne škole Srinjine kod Omiša, a od kada je priznato nacionalnim blagom koriste ga u nastavi i deseci drugih škola u Dalmaciji kao i mnogi članovi udruge Savez za Poljica sa područja Splita. Ministarstvo kulture i medija je resorno ministarstvo koje provodi politiku zaštite kulturnih dobara. U svjetlu učestalih poziva modernog svijeta za decentralizacijom kulturalne politike, angažira za suradnju stručnjake, udruge i institucije kao primjerice ranije kod zaštite hrvatske glagoljice koja je registrirana kao nacionalno blago. Ovo Ministarstvo je proglasilo poljičicu nacionalnim kulturnim dobrom rješenjem od 23. studenog 2023. godine (klasa:UP/I-612-08/23-06/0190, urbroj: 532-05-01-02-02/1-23-1).
Zakon o hrvatskom jeziku (NN, br. 14/2024) je prvi propis opće naravi čije se odredbe odnose na promicanje i čuvanje starih hrvatskih pisama. Ali prednost u primjeni ima Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara kao lex specialis temeljem kojeg je predmetno rješenje doneseno za poljičicu, jer uređuje osobitu zaštitu kulturne baštine sa svrhom očuvanja kulturnog i nacionalnog identiteta. Tada je naime, moguće graditi vlastitu prepoznatljivost neovisno o međusobnim usklađivanjima, budući se primjenjuju vlastiti kriteriji vrjednovanja kulturnih dobara po povijesnom, umjetničkom i arheološkom značaju. Iz Albuma hrvatske ćirilice u zbirci starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice (autor je Ivan Kosić) moguće je doznati o nastanku ćirilične azbuke usporedno s hebrejskim alfabetom. Zatim, da još od 11. stoljeća glagoljični i hrvatskoćirilični natpisi potvrđuju tropismenost kulture u Hrvata (latinsko-glagoljsko-hrvatskoćirilična pisma), kao i trojezičnost (hrvatsko-latinsko-crkvenoslavenski jezici). Hrvatska ćirilica postojala je tijekom devet stoljeća. Odražavala je Božju Providnost i Božje zakone što je znao i jezikoslovac prof. Mile Mamić kada je zapisao: „Malo je naroda u Europi i u svijetu koji su svoj život tako snažno vezali uz Isusa Krista i Crkvu“.
EU Zakonodavstvo Unije poštuje znakovlje i simbole nacionalnog identiteta i sprječava rasprodaju nacionalnog bogatstva, a države članice EU-a propituju očuvanje i zaštitu svojih istaknutih nematerijalnih, duhovnih vrijednosti kao najosjetljiviji dio nacionalne baštine od opasnosti oštećivanja i njihovog gubitka. Također, razmatraju i sve mogućnosti ugradnje ove baštine u svoje društvo što je put koji slijedi i Republika Hrvatska.
Člankom 52. Ustava RH određuje se osobita zaštita kulturnih dobara kao stvari od osobitog kulturnoga i povijesnoga značenja za koje je zakonom određeno da su od interesa za RH, te se određuje način osobite zaštite. Zakon o hrvatskom jeziku (NN, br. 14/2024) prvi je propis koji obuhvaća cjelokupnu književnu baštinu na hrvatskom jeziku na glagoljici, bosančici (poljičici) i latinici, temeljnim sastavnicama hrvatskog identiteta i kulture, potiče uporabu hrvatskih povijesnih pisama kao bitnoj odrednici nematerijalne kulturne baštine i nasljeđa hrvatskog naroda.
Zlatna formula hrvatskog jezika “ča-kaj-što” pokriva prošlost hrvatskog jezika kao tropletnog jezika sastavljenog od triju dionica (narječja) čakavske, kajkavske i štokavske, a upućuje na njegovu cjelovitost. Zlatnu formulu hrvatskog jezika Ministarstvo kulture je rješenjem od 29.studenoga 2019.g.,proglasilo kulturnim dobrom i dijelom je zaštićene nematerijalne baštine hrvatskog naroda. Intencija iz Zakona o hrvatskom jeziku je osigurati ne samo stručnu skrb o hrvatskom jeziku već i poticati uporabu hrvatskih povijesnih pisama uz njihovu povezanost s hrvatskom poviješću, kulturom i nacijom. Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara ima u odnosu na Zakon o hrvatskom jeziku prednost u primjeni za zaštitu kulturne baštine i za očuvanje u izvornom stanju te prenošenje budućim naraštajima da bi služila općem interesu.