KOBNI STRAHOVI KOD HRVATA

TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen
Na referendumu ćemo odlučivati želimo li da Hrvatska bude utemeljena na europskim vrijednostima ili tzv, “balkanskim“. (Gordan Jandroković)
Hrvatska je 1527 godine po svom slobodnom izboru primila dinastiju Habsburgovaca kao svoju nadajući se da će u njoj naći zaštitu protiv turske najezde. No politika Habsburgovaca, a poglavito politika Ugarske, išla je za tim, da oslabi, čak i da uništi individualnost Hrvatske kao države. Hrvati su u Austriji tražili spas života, a našli su grob svoje slobode.

Nakon četiristo godina ropstva izbavljenje od teške ruke Habsburgovaca i izlaz iz tog groba, hrvatska inteligencija nije vidjela u samostalnosti, u strahu od Austro-Njemaca i Mađara pribjegavaju novome okviru, kraljevini SHS. Mislili su da je taj okvir spas Hrvatske. Teško višestoljetno ropstvo izazvalo je borbu za savez jedinstva SHS. U jedinstvu jugoslavenskih naroda vidjela je tadašnja hrvatska inteligencija ostvarenje ekonomskog i svekolikog blagostanja.
U tom pravcu djeluju i govore, da dok god postoji Austro-Ugarska, osnovana na negaciji principa narodnosti, njemačka će rasa imati mogućnost u rukama da iskoristi za svoje vlastite osvajačke ciljeve milijune ne germanskih naroda. Germanska rasa bit će zatjerana u svoje legitimne granice tek onda, kad joj bude oduzeto ovo monstruozno kolonijalno carstvo, koje se nalazi u srcu Europe.

Hrvatska inteligencija tog vremena u jedinstvenom jugoslavenskom narodu vidi i trajni zalog mira u Europi. U Memoaru jugoslavenskog odbora predanom francuskoj vladi tadašnja inteligencija između ostalog navodi, da likvidacija Austro-Ugarske nužno pretpostavlja rješenje jugoslavenskog pitanja, te govore kako je oslobođenje i ujedinjenje jedne rase na jedinstvenom zemljištu želja moralno, prirodno, nužno i politički mironosna. Ona se osniva na temeljima života i udovoljiti joj znači stvoriti mir, a protiviti joj se znači izazivati nasilne trzavice. U tom Memoaru oni govore, kako ta težnja znači za jugoslavensku rasu, kao organsku cjelinu, najviše dobro, za Europu pak dobitak jednog novog civilizatornog faktora i za Europu to znači podizanje nasipa prvorazredne snage protiv njemačkih težnji, prema Bugarskoj, Turskoj, Bagdadu i dalje.

Nadanja u novo i trajno dobro međutim su se pokazala zabludom, jer Jugoslavija postaje afirmacija Srbije, baš kako je to 1916 godine predvidio “Times“ pišući: Ujedinjenjem će se Srbija preporoditi i dobit će natrag sve što je izgubila, pače i više….I doista Srbija ujedinjenjem postaje Velika Srbija i nije prošlo puno vremena da su Hrvati shvatili, da su da su stvarno prošli iz jednog zatvora u drugi, iz Austro-Ugarske u Kraljevinu SHS, odnosno 1929 godine u Jugoslaviju.

Proglašavanjem Jugoslavije i jugoslavenskog naroda 1929 godine stvorena je prednost srpskog naroda nad drugim narodima, osobito nad Hrvatima. Brisanje imena Kraljevina SHS od strane Aleksandra Karađorđevića bilo je brisanje više narodne države i stvaranje lažne demokratske slike i privida kako se tu radi o jednakopravnosti, te kako nema prevlasti jednih naroda nad drugima, jer formalno nema više različitih naroda, a prema tome ni prevlasti. Takva ideja i sama njena provedba, stvaranje Jugoslavije kao jedne države neutralizirala je ideju postojanja posebnih naroda iza čega se krio čisti srpski imperijalizam i prevlast Srba nad drugim narodima.

Europa se danas također formira kao jedna država, te kao takva nije opravdana. Ona bi kao takva bila opravdana kad bi postojao jedan europski narod. No pošto europski narodi nisu plemena, već narodi ideja europske države nije opravdana, kao što to nije bila ni jugoslavenska ideja i jugoslavenska država. Današnji ideolozi EU nisu za taj okvir izabrali naziv Unija europskih naroda upravo iz razloga, jer bi taj naziv kazivao, da država nije jedno narodna, nego više narodna i samim time bi davala pravo pojedinim narodima da se u toj zajednici mogu uvijek pozivati na samo određenje, nezavisnost i slobodu. Stoga se EU neće puno razlikovati od Jugoslavije. U njoj neće postojati prvenstvo jednog naroda, kako je to bilo u Jugoslaviji, već će postojati prvenstvo nekoliko naroda, a mnogi drugi narodi morat će svoje interese podčiniti “zajednici“ koju predstavljaju povlašteni narodi.

Izjava ministra Jandrokovića s početka ovog osvrta u biti oslikava samo stanje u RH u pogledu opredjeljenja Hrvata za EU ili protiv nje. Ona na indirektan način šalje one poruke koje zastupaju mnogi Hrvati pristaše novog okvira. Te poruke su jasne, mogu se često čuti i pročitati i one govore, da je politički ostanak na Balkanu za nas ravan samoubojstvu i da moramo pobjeći s Balkana, jer nam Balkan stoji za vratom pod srbijanskom dominacijom i britanskim pokroviteljstvom.

Svaki novi okvir, bio on balkanski ili europski za Hrvate znači samoubojstvo. U prvom slučaju izloženi smo srpskom imperijalizmu pod engleskim pokroviteljstvom, a u drugom slučaju talijanskom, mađarskom ili pak austrijskom pod njemačkim pokroviteljstvom. Hrvati su već danas roblje talijanskih, austrijskih i njemačkih banaka, a ulaskom u EU još više ćemo biti izloženi milosti ili nemilosti tih stranih interesa.

Pred nama danas stoji izbor ili se opredijeliti za vrijednosti slobode, nezavisnosti, suverenosti i razvijanje vlastite osobnosti ili pred današnjim strahom ponovno spašavati bježanjem u okrilje onih čiju civilizaciju karakterizira porobljavanje, osvajanje i kolonijalizam. Na temelju povijesnih događaja prvi izbor je logičan, dok je drugi nelogičan. Bez narodne nezavisnosti nema napretka, riječi su osviještenog Stjepana Radića, koji je na kraju hrvatsku samostalnost shvatio kao ispravan put i koji 1918 godine protestira dok svi plivaju u Jugoslaviju i koji je na kraju u ime jugoslavenstva kao afirmacije veliko srpstva tih kobnih dana i ubijen.

Novi okvir traži odricanje dijela vlastite suverenosti, njeno djelomično ukidanje, a upravo je ukidanje suverenosti u krajnjoj liniji samoubojstvo. Suverenost je jedan od temelja na kojima se može izgraditi narodni život i to je kruta realnost, sve ostalo je fantazija. Bez potpune suverenosti državna vlast ne može imati unutarnju suverenost tj. isključive ovlasti da stvara najviše pravne norme koje važe na njenom teritoriju. Ne može imati ni potpunu vanjsku suverenost tj nezavisnost i ravnopravnost države spram ostalih suverenih čimbenika ili država, Neće moći niti potpuno samostalno i nezavisno uređivati društveni život na vlastitom teritoriju i svoje međunarodne odnose. Novi EU okvir kreće se u smislu federalizma, on postavlja s jedne strane tobože širu platformu jednakopravnosti, koristi i sigurnosti, a s druge strane postavlja jednu jednostranu osovinu prednosti koja isključuje ravnopravnost i suverenost. Za Hrvate to znači ponovni prijelaz iz jednog zatvora u drugi.

U iznesenom smo se upoznali kako je hrvatska inteligencija kroz povijest od raznovrsne ograničenosti tražila zaštitu i pomoć u zamišljenim veličinama. Danas opet u zamišljenoj veličini, koja se zove europeizam vodi borbu za ponovno spašavanje. Dugotrajno ropstvo pod srpskom čizmom, te uspomene na to teško ropstvo stvara danas kod njih strah od Srba i Velike Srbije, duh ropstva podložio ih je utjecaju duha straha, stoga oni pogrešno traže spas, zaštitu i pomoć u toj novoj zamišljenoj veličini. Taj strah je toliko dubok, da te težnje za novim okvirom prevladavaju čak i kod mnogih nacionalističkih krugova.

Strah je neugodna emocija izazvana sviješću o određenoj opasnosti. On se pojavljuje kao reakcija na opasnost. Dovodi do suvislog razmišljanja i izaziva nedostatak zdravog razmišljanja, smanjuje sposobnost logičkog zaključivanja i dovodi do nedostatka samopouzdanja. Ivo Andrić dobro je definirao pojavu straha kazavši, da slabe i plašljive ljude strah nagoni da rade upravo ono čega se najviše boje- biraju novo ropstvo
Strah se u pravilu pojavljuje tamo gdje je vjera slaba, tu vlada duh straha. Tamo gdje je vjera čvrsta vlada duh sile i samokontrole ( Pavao- 2 Tim 1,7). Tamo gdje nema pouzdanja u Njega iz straha se upada u zamku. ( Izr 29,25 )

Osim straha današnje hrvatske društvene čimbenike karakterizira i slabost i oportunizam. Tako se često može čuti kako su Hrvati mali narod, te da kao takvi nemamo šanse u samostalnosti, da su nam šanse za uspjeh bezizgledne. Takvih izraza nemoći i ništavosti puna su usta mnogih čimbenika hrvatskog naroda. Takve osjećaje međutim narod ne gaji u sebi, on je to dokazao osobito u borbi devedesetih godina kad nije malaksavao u pogrešnim predodžbama o vlastitoj bezvrijednosti, slaboći i nemoći, koja mu se kroz stoljeća pripisivala, a što mu se i danas pokušava nametnuti.

Politika zaslijepljenih predstavnika naroda politika je straha, oportunizma, slabosti i nemoći i to u konačnici može postati kobno. Tu i takvu politiku narod nikada nije tražio, on je devedesetih pokazao kakvu politiku hoće, a to je politika najhrabrijih zahtjeva izražena u sposobnosti i borbi za ostvarenje i očuvanje hrvatske države i slobode u njoj.

Na temelju povijesnih događaja Hrvatima je još također potrebno objasniti da ulazak u EU nama ne donosi niti sigurnost, niti trajni mir. Naime Hrvati su pri stvaranju Jugoslavije bili uvjereni kako će, “ujedinjenje svih udova i svih jugoslavenskih zemalja u jednu državu biti trajnim zalogom mira u Europi “. Također se i danas smatra kako će EU biti temelj mira, a to je apsurd, jer npr. Hrvati i Srbi nikada kroz tisućljetno susjedstvo nisu ratovali niti se sukobljavali i tek uspostavom zajedničke države počinje klanje i međusobno uništavanje.