piše i fotografira: Antun Lukšić
U Bosni, tamo gdje zemlja još diše glasovima starih vremena i gdje rijeke ne teku samo svojim hukom, nego i pričama, nalazi se Una. Njezino ime zvuči kao pjesma, krhko i moćno, jednostavno i duboko – Una, jedina. Ali ona nije samo rijeka. Ona je povijest, mit, granica, dom i sudbina.
Una ne razdvaja – ona spaja, sve od izvora pod dinarskim stijenama do utoka u Savu gdje se šapat njezinih brzaca gubi u daljini.
Kad sam prvi put ugledao Štrbački buk, stao sam na tren, nijem. Rijeka je prsnula u slapovima kao u božanskom zanosu, otkrivajući svu silinu prirode koja još uvijek nije zaboravila kako biti divlja. Bio je to prizor vrijedan mitova – kao da će se iz magle pojaviti stari ilirski bog, naslonjen na koplje, i klimnuti mi tiho, u znak pozdrava.
Rijeka s imenom koje odzvanja vječnošću
Rimljani su, pričaju stare kronike, prvi prozvali rijeku Una. Kad su legionari došli do njezinih brzaka, navodno su rekli „Una!” – jedna, jedina! Tako jednostavno, a tako duboko – kao kad ime pronađe rijeku, a ne obrnuto. Ta riječ preživjela je sve: vojske, carstva, granice, ratove. I danas kad izgovorite „Una”, čini se kao da izgovarate molitvu prirodi.
No Una nije bila samo ljepotica u očima Rimljana. Ona je bila i granica dvaju svjetova: kršćanskog Zapada i muslimanskog Istoka, Osmanskog Carstva i Habsburške Monarhije, i još davnije – poganskog svijeta i novog doba. Svaka stijena uz nju pamti nekog vojnika, trgovca, monaha ili pjesnika.
Martin Brod – gdje se legende lome o slapove
Kad sam stigao u Martin Brod, jutro je bilo obavijeno sumaglicom. Zvuk slapova bio je snažniji od riječi. Jedna starica na dvorišnom ulazu, koja mi je ponudila krofne ispod stare lipe, rekla mi: „Znaš li ti otkud ime Martin Brod?”
Ispričala mi je da je davno, vrlo davno, djevojka imenom Marta pokušala preplivati Unu da bi stigla do svog dragog s druge strane. Rijeka ju je progutala u vihoru bijesnih valova, a selo koje se razvilo oko mjesta gdje je nestala prozvano je po njoj – Mart-in Brod. Ljubav i smrt, stopljene u toponim koji i danas odzvanja tugom i ljepotom.
No postoji i druga, praktičnija priča. Kažu da je u doba Austro-Ugarske ovdje bio prvi „brod” – splav ili prijelaz preko rijeke, koji je držao neki Martin. Tako se kroz stoljeća ime stopilo sa slapovima, šumama i škripom starih vodenica.
Ljudi Une – čuvari vremena
Ljudi uz Unu nisu obični ljudi. Imaju u očima onu čudesnu mješavinu blagosti i snage, kakva se rijetko viđa. Njihov govor je melodičan, natopljen riječima koje mirišu na šume i djetinjstva provedena na brzacima. Sreo sam Mehmeda, starog ribara iz Kulen Vakufa, koji mi je pričao o mladici – kraljici Une, i kako su ribari nekad znali satima stajati nepomično u vodi, čekajući da se rijeka otvori i da im daruje svoj biser.
Rekao mi je: „Una ti ne da ako nisi strpljiv. A kad da – daje cijelu sebe.”
U Bihaću, gradu koji je poput dlanova razvijen uz obalu rijeke, prošlost viri iz svakog kamena. Od srednjovjekovnih kula do austrougarskih zgrada, sve je tu – utisnuto u tkivo vremena. Una teče kroz grad kao žila koja ga hrani i hladi, tiho i moćno, poput uspavane božice.
Stare tvrđave i duhovi prošlosti
Na stijenama iznad Une uzdižu se ruševine tvrđava Rmanj, Ostrovica, Sokolac – nijemi svjedoci burnih stoljeća. Turci su ih gradili, Austro-Ugari opsjedali, hajduci osvajali. U Rmanju je nekad bio i pravoslavni manastir, iz 15. stoljeća, čudesno netaknut usred povijesnih vihora. Tamo se još mogu čuti molitve uklesane u kamen.
U jednoj od kula, rekli su mi, noću se zna pojaviti „bijela žena” – duh udovice ratnika poginulog u obrani tvrđave. Čeka, kažu, da joj Una vrati voljenog. A Una? Ona šuti, teče, nosi njene suze prema sjeveru.
Divlja i pitoma – paradoks Une
Štrbački buk je mjesto gdje Una pokazuje svoju silinu, ali samo nekoliko kilometara dalje – već je mirna, prozirna, kao da se ni ne miče. Možete gledati dno, kamenčiće, riječne rakove, dok vam voda teče preko gležnjeva. Hodati Unom je poput hodanja po granici stvarnog i nestvarnog.
Rafting ovdje nije samo sport – to je inicijacija. Voda udara u stijene, kapljice vas šamaraju po licu, a srce lupa u ritmu rijeke. Osjetite kako vas priroda prima i testira. Nema laži pred Unom.
Epilog: Rijeka koja te odnese, ali i vrati
Kad sam odlazio iz Nacionalnog parka Una, s ruksakom težim za nekoliko uspomena i laganijim za sve terete gradske vreve, pogledao sam još jednom prema slapovima. Činilo mi se da mi rijeka nešto šapće. Možda neku tajnu koju ne zna ni vrijeme. Možda samo ime.
Una.
Neponovljiva. Neobjašnjiva. Vječna.