MALTA (I. dio)
tekst i foto: Marica Ženetić Malenica
Razmišljajući već neko vrijeme koja će država biti sretnica kojom ću, na popisu onih koje sam dosad posjetila, zaokružiti broj trideset, negdje u primislima vrzmala mi se Malta. Nisam znala ni samoj sebi objasniti zašto, a kamoli onima koji su me pitali. Bitno mi je bilo tek naći se u zemlju u kojoj dosad nisam bila i s koje želim skinuti barem jedan od velova tajanstvenosti kojom je obavijena.
Kocka je u konačnici pala na Maltu koju, zapravo, i neću pamtiti toliko po onom što sam tamo vidjela i doživjela, koliko po tome što sam se na njoj pet dana intenzivno družila sa svoje dvije odrasle kćeri. Otkad su se otkačile od sise i postale velike cure, putovala sam sa starijom u Prag i Budimpeštu, a s mlađom u Njemačku, Austriju i Italiju s tim da tad još nisu bile ni udane ni majke.
Ovoga puta u avion su se ukrcale tri majke – njih dvije bez muževa i svoje djece, a ja s dva djeteta. S tim da su, bit ću iskrena, djeca ovoga puta više pazila na mene nego ja na njih.
Odgovoru na pitanje je li odabir bio pravi, nadala sam se po slijetanju na tlo otočne državice u Sredozemnom moru udaljene od Sicilije 93, a od Afrike 300-tinjak kilometara. Kako je u njoj svoj krov nad glavom danas našlo nešto više od pola milijuna stanovnika izbila je na sam vrh najgušće naseljenih europskih država, a u EU je prva. U posljednjih dvadesetak godina tu se doselilo približno 250 tisuća došljaka iz Indije, Nepala, Srbije… Tako smo se i na recepciji hotela, u kojemu smo odsjele, mogle služiti svojim jezikom, a da recepcionarka iz susjedne nam zemlje razumije što hoćemo.
Malta se sastoji se od nekoliko otoka i otočića, a samo tri su naseljena i to: Malta, Gozo i Comino dok su nenaseljeni otočići Cominotto, Saint Paul i Filfla koja je pravo ptičje carstvo.
Kako nisam gajila prevelika očekivanja, nisam se razočarala viđenim, ali ni pretjerano oduševila. Ukratko, mjesta i gradići uz more su preizgrađeni, ako se tako može reći, i tu, zasigurno ne bih ljetovala niti se izležavala na plažama za koje su neki crvenkasti pijesak uvezli iz Jordana. Njihove pjeskovite i stjenovite plaže naprosto se ne mogu usporediti s našim šljunkovitima kojima „nisu nam ni do kolina“ kako reče jedna naša mlada splitska novinarka. Utvrđeni gradovi, poput Vallette, Mdine ili Victorije su, pak, nešto posve drugo i oni su ti koji kupuju pozornost i začudnost posjetitelja.
Od kamenog doba do danas
Malta ima bogatu povijest koja datira još od kamenog doba. Mnogi su prodefilirali njome ili, kako to zgodno reče moja kći „došli, zapišali teren i otišli“. Prvi u nizu bili su Feničani koji su donijeli svoje običaje i navike. Slijedili su ih Kartažani i Rimljani, a potom su tu stigli i Vandali, Goti, Bizant… Arapi ostaju na otoku skoro tri stoljeća te vrše snažan upliv na formiranje malteškog jezika koji je najsličniji tuniškoj verziji arapskog. Zapravo je koktel arapskog, engleskog, talijanskog i u tragovima francuskog, s tim da je engleski, uz malteški, i službeni jezik.
Arhitekturu i kulturu ovog neobičnog otoka formirali su vitezovi rimokatoličkog reda svetog Ivana, danas Malteški viteški red, koji su tu došli u srednjem vijeku iz Jeruzalema. Vitezovi i Malteški red su simbol Malte i vladali su njome sve do početka 19. stoljeća kad je Napoleon, na putu za Egipat, odlučio zauzeti ovaj otok i priključiti ga Francuskoj. Njegova vladavina nije trajala dugo, ali dovoljno da se vitezovi ovog reda više ne vrate na otok kojim su tada zavladali Britanci. Danas Malteški red stoluje u Vatikanu.
Malta je bila britanska kolonija sve do 1964. kad je izglasana neovisnost, a deset godina poslije postaje republika. Uz to je i članica Commonwealtha pa stoga ne čudi što se, uz jezik, tamo udomaćila i vožnja lijevom stranom.
Svaki dan u drugu crkvu
Maltu sam doživjela kao svojevrsnu mješavinu različitih kultura i tradicija, arhitektonskih dragulja i povijesti, kaotičnog urbanizma i ruralnih područja punih vrtova, suhozida i polja. Promet je gust, ceste uske, naselja i gradovi su gotovo spojeni. Prevladava žućkasti kamen i ravni krovovi što zorno svjedoči afričkom uplivu. Ali unatoč njemu, Malta je izrazito kršćanska i katolička zemlja. Gotovo da nema fasade bez reljefa ili kipića nekog sveca. Crkve s impozantnim kupolama su na svakom koraku te nije teško povjerovati vodiču koji kaže da ih ukupno ima kao i dana u godini, što je najviše po broju stanovnika u svijetu. Tako oni mogu svaki dan u drugu crkvu što i nije veći problem u zemlji veličine našeg Cresa.
Bez planina, rijeka i jezera
Malta nema planina, tek poneki brežuljak, niti stalnih rijeka i jezera po čemu je, uz Monako i Vatikan, jedna od tri bezvodne europske zemlje. Ta činjenica i nije tako bitna za ove dvije koje su na kopnu koliko za Maltu, otočnu zemlja koja se poprilično orijentirala na turizam i koju godišnje posjeti i do 4,5 milijuna turista među kojima su najbrojniji Britanci. Vodu od 1982. dobivaju desalinizacijom mora, ali se pitka voda uvozi. Skroman doprinos daju i bunari u kojima se skuplja kišnica od listopada do siječnja. Pa se tako u hotelu možete kupati, ali ne i napiti.
Inače, na Malti se priroda nije pokazala osobito darežljivom. Kamenja i suhozida ima, vegetacije baš i ne, tek mediteranske makije koja je bodljikava, skromna i ne pije puno. Jedino što niče na svakom koraku su kaktusi koji su se tu udomaćili i koriste se kao sirovinu za sokove, likere, džemove i slatkiše. Probala sam crveni sok i liker te roza čokoladu s kaktusom i susrela se s neobičnim okusima za koji nisam mogla naći usporedbu.
