Što nas to zapravo čini sretnima? Nisu to zgrade, ni ulice, ni parkovi. To su ljudi.
piše: Sanja Bagarić
Već gotovo dvije godine živim u jednoj od najuređenijih zemalja svijeta. Za mnoge, obećana zemlja. Mjesto gdje se dolazi trbuhom za kruhom, bježi od nepravednih, neuređenih sistema, ratova..
Kad god negdje u svijetu izbije rat, ljudi masovno “hrle” ka Njemačkoj, zemlji koja, iznova i iznova, pokazuje veličinu pružajući utočište i nadu onima koji bježe od stradanja.
Mnogi se pripremaju godinama za svoj dolazak ovdje, uče jezik, neki se i prekvalificiraju, “ganjaju” dozvole… sanjaju njemačke plaće, bolji život, prilike za djecu…
Mnogi ostave i značajan trag. Pametni su naši ljudi, brzo se snađu. Daju i oni puno zauzvrat…
Naši liječnici ovdje su izuzetno cijenjeni, vrhunski stručnjaci koji se obično popnu visoko u hijerarhiji, postanu šefovi klinika, vode timove i pružaju pomoć ljudima sa svih meridijana. Neki od najuspješnijih gospodarstvenika, vlasnici velikih tvrtki i biznisa, naši su ljudi. Tu su i naši “bauštelci”, vrijedni, pošteni ljudi, koji svojim rukama doslovno podižu temelje ove zemlje. Ne treba zaboraviti ni medicinske sestre, požrtvovne, predane, hrabre. Naša dijaspora zaista je razlog za ponos.
Berlin je posebna priča. Grad zanimljivog karaktera, ali ne i zanosne ljepote kakvu nose Pariz, Prag, Rim… U šali kažem:
“Berlin mi je miks, Zenice i Beča”.
Ljudi se odmah nasmiju i pomisle na nekadašnju podijeljenost: zapadni dio je „Beč“, a istočni „Zenica“. Ali upravo suprotno, baš taj nekadašnji istočni dio krije neke od najljepših dragulja: Museum Island, Berlinsku katedralu, grandiozne građevine s fasadama koje pričaju priče pruskih kraljeva…
Tijekom Drugog svjetskog rata, grad je bio teško bombardiran. Nestale su mnoge srednjovjekovne građevine, a na njihovim temeljima nikle komunističke zgrade s malim bunker-prozorima. Brutalizam. Danas više nema zida, nema podjela. Jedna glupost prevaziđena, ali došle su neke nove. Ciklus se, čini se, nikad ne prekida.
Ono što nije dovoljno izreklamirano kad je Berlin u pitanju, to su njegove oaze mira, preprekrasni parkovi i jezera. Tiergarten, gotovo netaknuta šuma usred grada, mjesto gdje možeš satima šetati, upijati mirise šume, odmoriti, okupati, iznajmiti čamac, sjediti u biergartenu pod sjenom stoljetnih stabala…
Površinom zauzima veliki dio grad, podsjeća pomalo na njujorški Central park.
Čista poezija.
Ali… je li sve to dovoljno da čovjek bude sretan?
Lijepi parkovi, uređene ceste, efikasni fakulteti, bolja zdravstvena usluga, bolje plaće… Da, ovdje je sve pravno i sustavno bolje posloženo. I da, Berlin je grad u kojem možeš živjeti govoreći samo engleski. Mada, Nijemci naravno jako cijene kad govoriš njihov lijep, ali težak jezik.
Ali… što nas to zapravo čini sretnima?
Nisu to zgrade, ni ulice, ni parkovi. To su ljudi.
I ovdje žive ljudi. Neki dobri, neki loši. To je univerzalno.. Upoznaješ ih, osjetiš ko nosi toplinu. Ali prava prijateljstva ne niču preko noći.
Često u mislima šetam Sarajevom. Prolazim Baščaršijom, osjećam miris vrućih kifli iz Imareta, pite, ćevapa… Vidim sebe i Gocu u Hippy klupi.
I sve postane lakše. Ona ima taj humor, što svakom problemu da duhovitu crtu. Kako bi mi u Bosni rekli ” Udri brigu na veselje”. Poslije nje sve izgleda manje problematično i zahvaljujući njoj, smješnije.
Često bismo sjedile i u bašti od Metropolisa ispred Katedrale, pod krošnjom kestena, gledale i komentirale ljude koji prolaze.
Sjedeći tu, osjećala sam se kao da sam u nekom dalmatinskom gradu, prolaze brojne grupe turista, izmiješane sa lokalcima.
Sjetim se Aldijane i Maje, kako sjedimo kod Slavice u Linei, uz pivo ili onu njenu legendarnu kavu sa šlagom. Produžim u mislima do tržnice. Kupim sir, jaja, suho meso, sudžuku. Sve domaće.
Markale ne volim, pa ih preskočim.
“Gospođo, za vas 12 maraka” kaže prodavač za kilu jabuka, nakon što me odmjeri.
Uvijek sam se tamo osjećala pomalo prevareno. Zato sjednem u svoj autić i odem na meni najbolju pijacu, onu na Otoci.
Navratim do Jace, kupim hranu za mačka, Damiru pivo. Jaca, spikerica na televiziji, žena s najljepšim glasom, ali i profesionalni psiholog, žena kod koje ne moraš glumiti ni najpametniju ni najbolju verziju sebe.
“Hajde bona, izvrni se malo, ispravi leđa”, kaže i namjesti mi jastuk.
Ja na jedan kauč, ona na drugi, njen mačak mi legne na noge. Raspredamo o svemu i svačemu. U neka doba kaže:
“Hajd, idi do frižidera, uzmi si nešto. Kao da si kod svoje kuće.”
I stvarno, tako se osjećam.
Kad imam loš dan, kao terapiju, “skuckam” koji dinar, odem do Zare po novu “krpicu”. Onda sjednem u Vatru ili Metropolis s Ivanom ili Nadom. Moja Nada, pametna žena. Uvijek sam voljela kako razmišlja.
Upijala sam njene misli, pa ih ponekad predstavljala kao svoje
Nedostaje mi. I kao prijatelj i kao inspiracija.
A tek njen stil! Kao da je iz Burde iskočila.
Voljela sam i svog Ivana. Doživljavala sam ga kao prijateljicu. Imao je tu neku žensku crtu, nije se libio pokazati povrijeđenost kad je neko nepravedan prema njemu..
A Nihad… ah, moj Nihad. Taj sve zna i svakog zna. I s njim, kao i sa svima ovima, možeš biti ono što jesi.
Ponekad razmišljam, gdje se vidim u budućnosti? Veliki gradovi me ne privlače. Sarajevo mi je grad po mjeri. Sve blizu, sve poznato. A zapravo, sve što imaju vani, ima i moje Sarajevo.
Ali, ja imam potrebu za još većim mirom.
Voljela bih imati kućicu blizu Sarajeva; Na obroncima, da zimi pobjegnem od smoga, ljeti da slušam cvrkut ptica i miris moga cvijeća.
To bi bilo malo imanje. Zamišljam ga često. Nalik onome iz filma It’s Complicated, s detaljima i stilom Saše Šekoranje. Posadila bih sve moguće vrste cvijeća, uživala u njihovom rastu, pupanju, cvjetanju. Bilo bi tu par maca, kokice, horoz da me budi…
I baš me briga tko je glavni poglavica u državi, tko je legitimni, a tko nije; Što je jutros “izvalio” Trump, tko je u zatvoru, a ne bi trebao biti, tko bi trebao biti, a nije… koji je zakon na dnevnom redu parlamenta…
Znam da to nije baš ispravno, ali digla sam ruke. Zanima me samo da svoj mali mikrokozmos uredim po svom. A od Njih očekujem samo jedno, da me ne diraju.
I da mi paradajz dobro rodi