tekst i foto: Antun Lukšić
Kad pomislimo na Gorski Kotar, među prvim asocijacijama su bajkovita zelena mjesta i vrhovi s kojih se pruža nezaboravan pogled.
No, Gorski kotar je puno više od toga.
Tisućljetna stabla, šumskim stazama ukrašenim mahovinom, vijugavim šumskim puteljcima i žuborom hladnih izvorskih potoka kolaju mnogobrojne legende koje pričaju o mitskim bićima, skrivenim tajnama, neke iz priča, neke iz naše mašte.
“Hortus diabolicus” (ni sam vrag tu nije htio živjeti). Barem su tako govorili ondašnji žitelji.
Ali naravno, istina je potpuno drugačija. To je raj!
Stare legende, priče o bićima iz mašte, guste šume, planinski vijenci, jezera i potoci – to su stvarni razlozi da se uputimo u taj kraj.
Takav jedan je i Kamačnik, bistra rječica, planinski potok koji se ulijeva u rijeku Dobru, tik uz rub željezničke stanice mjesta Vrbovsko.
Da tu, na samom ulazu počinje “tajna mističnog kanjona, bistrog planinskog potoka”, prošaran jutarnjom maglom i kapima proljetne kiše koja natapa meku mahovinu na planinskoj stazi, hvala Bogu da nije zahtjevna.
Ta bistra rijeka koja se probija kroz masiv Velike Kapele, rušeći se malim slapom prije samog dodira sa rijekom Dobra, obje prepoznatljive, Dobra mutna a Kamačnik bistra. Već sam spomenuo, staza nije previše zahtjevna, ali nije za papuče i “sandalice”. Primjetio sam neke, morali su se vratiti.
Sama staza je duga oko tri kilometra, istom se i vraćate. Nije to daleko, sat vremena laganog hoda do izvora i isto toliko nazad.
Naravno, ako nemate fotoaparat sa sobom, tada to traje satima.
Izvor rijeke Kamačnik je jedan od pet najdubljih u Europi. Do danas je izmjerena dubina oko 120 metara, ali to nije konačan broj. Naime, još uvijek ima neistraženih tifona u samom izvoru.
