piše: Kristina Arić
Opis lokacije: drugi kat ORL odjela ogromne zeničke bolnice. Odjel oskudan finim namještajem, neokrečen, jadan, rekla bih sklepan, uglavnom socijalistički na prvi pogled. Žohari pužu po ćoškovima soba. Zima, magla se kovitla, možda kraj siječnja dvijetisuće i druge. Osoblje stručno. Hrana jestiva.
Ekipa: Uglavnom žene u sobi, ima i djece, muškarci u sobi do, i tako redom. Operacije krajnika. Polipa. Noseva. Nepoznatih tvorbi u usnoj šupljini. Koječega benignog i malignog. Ja došla operirati devijaciju septuma nosa, mučila se s disanjem godinama prije toga. Jednom su u 3 ujutro primili navijača Veleža sa strelicom od pikada u desnom guzu, gađali ga pijani prijatelji u birtiji. Možda navijači Želje. Slučajno, kao.
Pitam ujutro što nije išao na kirurgiju, nije guzica baš blizu ni oka, ni uha ni grla, ali može biti ponekad, kažu, imao štelu na ORL.
U mojoj sobi osam žena.
Jedna upada u oko, ono baš. Preglomazna. Bujna. Friz antifriz. Stara cura, kako čujem. Dlakave noge. Brkovi. Spava cijeli dan u nekoj odrpanoj pidžami i muškim čarapama. Hrče. Nema poštovanja ni prema kome. Nakrivo nasađena, rekla bih. Poslijepodne joj netko od familije donese termosicu od litre punu crne jake kave. Ova sve popije do Dnevnika. Puši u WC-u paralelno. Osoblje joj prigovara za pušenje, doktori ju zezaju na viziti. Stoga po noći hoda, priča, otvara vrata, otvara ormare i ladice, remeti san svima u sobi, družila bi se, bučna do jaja, pjeva… Ma daj odjebi.
Drugih se ne sjećam jasno. Osim Sejide.
Čim sam došla netremice je gledala u mene. To buljenje mi nije smetalo. Tada nisam imala dobar odnos sa starijim osobama, bila sam u ranim dvadesetima. Doduše krevet joj je bio preko puta moga, četvrti od prozora, dakle nije imala u što gledati.
Sejida: stara nena, blizu 70 godina. U dimijama inače, kad nije u pidžami. S maramom na glavi. Tradicionalna bošnjačka starinska oblekica, rekla bih. Vrijeme provodi gurajući sijede pletenice natrag pod maramu, kad joj se raspu po jastuku od ležanja. Morat ću istražiti zašto su žene trebale skrivati kosu maramom. Da ne raspamete muškarce? Možda.
Iz nekih sela je „ponad” Visokog. Živi sama, udovica je, sin i unučad u Sarajevu. Objašnjavala je kako je sama, kako joj je pusto i dosadno u selu, kako ima neke frendice za ispijanje „kahve”, ali su priče usko ograničene na meksičke sapunice, koje su Sejidi naporne.
Pustila me prvi dan na miru. Bila sam koma. Nakon operacije imala sam vatene tufere dugačke navodno metar i pol, zgurane u nosnice. Kad se natope krvlju flaster olabavi i spadne do usne, tek tad trebam tražiti sestre po sobičcima, da to vrate natrag. A to je priča za sebe.
Drugi dan me Sejida pokrila dekom.
Kažu da je sjedila na mome krevetu dok sam spavala.
Zaplet: Drugu večer sjedne Sejida na moj krevet i zagleda se u mene toplim očima.
Kaže: „Gledam te ja. Vidim ja da ti nisi kao druge. Nekako si mi drugačija. Osvježenje. Haj mi malo bogati pričaj o tome kako živiš…”
Rekoh:”Što te zanima?” a cvjetam od komplimenata, što se izdižem iznad ovih jadnika ovdje.
Kaže: „Sve me zanima. Vidim ja da si ti drugačija, puno drugačija od ovih ovdje.”
Razmišljala sam, dugo i analitično, kako objasniti toj staroijj ženi da nemamo ništa zajedničko osim par dana u životu koje ćemo provesti skupa u bolničkoj sobi. Bilo mi je teško pričati, htjela sam ju otkačiti, ali zbog ega – nisam. Ona je uporno bila uz mene na krevetu, a ja volim uporne ljude. I bila je mila. Ponudila sam joj prvu svježu priču, koja mi se urezala u sjećanje jer je događaj iz prethodne godine. Zanimljivo iskustvo.
„Sejida, znate li vi što je to pjena party?”
Nije imala pojma naravno. Samo se dugo, dugo smijala i gledala me u nevjerici. Gledala je druge bolesnice po sobi, nije im bilo ni do čega. Sve ošamućene analgeticima. Osjećala sam se moćno, valjda kao Severina pred nastup.
Žao mi jedino što taj dan nisam i izgledala kao Severina, više sam ličila na udovicu Kurta Cobaina, kako se ono zvaše, na vrh mi jezika, Courtney Love, da.
Rekla sam joj sve. Kako smo nas 4 cure ljetovale na Orebiću i kako smo tulumarile i pripremale se za pjena party na Korčuli. Znam da se Korčula zove corcira nigra na latinskom.
Prije odlaska na trajekt treba se zagrijati u kafiću i mi smo odlučile popiti po dva koktela B52’s.
Ona me gleda, i mazi po ruci.
B52’s je kao neki slatki alkoholni liker, smeđe boje, konobar nam je natočio u četiri čaše za rakijicu, i zapalio upaljačem. E sad, kvaka je, draga gospođo da se to mora popiti čim vatra u čaši splasne. Ili dok gori. Ne sjećam se točno. A mi se bojimo vatre. I još je konobar malo prolio po šanku pa je skoro i šank izgorio. Ali nema veze, mi smo to sve fino lijepo popile i veselo odgegale na trajekt.
„A što je pjena party? Ti mene zajebavaš malo?” Upita gospođa.
„Možete li vi zamisliti da u ovoj našoj bolničkoj sobi naprimjer iz lustera pođe frcati sapunica od deterdženta za suđe? Kao likvi ili neki čarli? „
Vela havle. Šućur Allahu. Udara se po srcu, koluta očima, kao čudi se.
„I tako pjena napuni prostoriju do pupka. Vi stojite za okruglim stolom s frendicama u toj pjeni, pijete neki alkohol (red bull -votku), pušite, plešete, družite se s ostalim gostima, gledate momke… Pazite da ne smočite foto aparate i torbice.”
Bilo je pitanja i podpitanja, smijeha i nevjerice, čuđenja… Sve ju je zanimalo.
Rekla mi je: „Šućur Allahu jesi mi uljepšala noć”.
Cijelu noć partijanje i ples. Pred zoru povratak čamcem na Orebić. U čamcu neki Irci i Irkinje. Mokri do kože, smežurani svi. Da sam znala kako će biti, bila bih išla u kupaćem kostimu, a preko bih obukla ronilačko odijelo.
Sejida je svaku večer poslije večere sjedala na moj krevet. Ja sam joj prepričavala izlaske, uputila je u to kako mladi žive danas. Nisam joj ništa slagala, ni prešutjela, bila sam brutalno iskrena i to joj se jako svidjelo. Nije bilo lako jer sam trpjela bolove u glavi, nosu, na licu, u vratu…
Rasplet: Razmijenile smo brojeve mobitela i dogovorile se ako nas put nanese jednu drugoj kako ćemo se čuti i popiti kavu. Ispočetka je zvala svaki tjedan. Zvala me da dođem u goste. Maksuz. Zvala me da me upozna sa sinom i frendicama. Redovito me zvala za Božić i Uskrs, a ja nju za oba Bajrama. Kod nje je uvijek bilo isto, dosadno, seoski, a ja nisam imala dovoljno vremena niti bonova na mobitelu da ju zabavljam pa sam govorila kako nema ništa novo. Treba živjeti, a ne samo prepričavati proživljeno.
Jednog Božića, ili Uskra, nije me više nazvala.