Priča za djecu, i za odrasle koji vole sanjariti.
piše: Ruža Zubac-Ištuk
– Da pokojni Vid vidi u čije je ruke palo njegovo imanje i velika muka, ne bi se smirio u grobu do sudnjega dana – rekla je baka Jela ulazeći u pekarnicu, potom pozdravila: Faljen Isus i Marija.
– Noćas je opet vilenj’o – dodala je baka Perka spremna da prenese vijest širom sela, pa odzdravila: Uvik faljeni bili.
– Od ponoći do zore planinu je rušio – snebivala je Jela. –Mislila sam da ću izdanuti od stra Božjeg bez krunice u ruci i upaljene sviće uz uzglavlje.
– Pričaju da mu konj rže po cilu noć i kopa pridnjim kopitama uz bunar – dodao je djed Martin ni sam ne vjerujući u ono što govori.
– Jel’ ga ’ko vidio? – zabrinula se Jela.
-Koga? – priupitao je nagluhi starčić.
– Ma kako će ga vidit᾽, ženo draga, kad vele da je utvara, a ne čovik. Za sunca se skriva, za miseca ruši planinu – jadikovala je Perka.
– Pričala mi je moja pokojna mater da se takve utvare prikazuju ljudima prid velike ratove; pomor stara, mlada i nejaka i prije strašni’ nepogoda: poplava, potresa, požara… Neće biti dobro – predviđala je baka Jela.
Priče na istu temu mogle su se čuti ispred mesnice, pošte, ambulante, ma svugdje gdje su zapodjenule razgovor stare osobe ili djeca.
***
Lanu priče nisu zanimale sve dok se Vedran nije pohvalio pred školskom djecom da je ušao u Damjankinu jamu, „a vodič mi je bila, ni manje ni više, sama vila Damjanka.“
Naglašavao je da se ne boji ući u dvorište pokojnoga Vida, iako u njemu živi čovjek koji se može pretvoriti u sjenu, samo nema vremena jer, kad nije u školi, čuva mlađega brata. Najavio je da će otići čim nađe malo vremena i sprijateljiti se s čudovištem.
– Čula sam da si bio u Damjankinoj jami? – obratila mu se Lana jedno jutro pitanjem umjesto pozdrava.
Vedran je samouvjereno nabrao čelo, uozbiljio ljepuškasto lice pa usmjerio pogled prema djevojčicama koje su stajale korak-dva dalje od njega. Želio je da one potvrdno odgovore umjesto njega.
– Ima li čudovište koje živi u špilji tri zmajeve glave kako tvrdi baka Perka? – nije se dala smesti Lana.
– Ne smijem ti reći – branio se Vedran. –Vila Damjanka naredila mi je da čuvam tajne. Ako progovorim, moglo bi se dogoditi neko zlo u našem kraju.
– Zato šutiš! – narugala mu se Lana. – A znaš li, možda, tko su bili Damjan i Damjanka?
– Brat i sestra! – ljutito je odgovorio dječak.
– Samo, za razliku od tebe, Damjan je bio iskren, pravi junak. Legenda kaže da je progonio Turke koji su haračili našim selima i otimali katoličke djevojke. Kad su Damjanki Turci ubili brata, obukla je njegovo odijelo, opasala sablju i stala uz bok mladim braniteljima svoga kraja. Dok smo sinoć sjedile pod trešnjom na imanju pokojnoga Vida, povjerila mi je da živi u jami od dana kada je u nju skočila da ne padne u ruke Osmanlija. Ispričala bih ti joj koješta, ali zabranila mi je Damjanka. Ako ispričam, Vedran će se ugristi za jezik čim pokuša izgovoriti laž, zato neću.
Djevojčice su je ljubomorno pogledale, dječaci zadovoljno prasnuli u smijeh.
***
Damjankina špilja nalazila se podalje od sela, zavučena među stijene i šumski gustiš. Roditelji su savjetovali djeci da ne idu u šumu, a bake izmišljale priče o čudovištima koja izlaze iz nje i kradu djecu kako bi ih zaštitile od pogibelji. Pričalo se da u provaliji rastu najmirisniji bijeli ljiljani čiji se miris širi šumom cijeloga proljeća jer ih Damjanka zalijeva suzama.
Od sukoba s Vedranom Lana nije prestajala razmišljati o vili Damjanki i čudovištu koje živi na Vidovom imanju. Nije vjerovala u seoske priče sve dok je jedne noći nisu probudili odjeci neobične grmljavine. Činilo joj se da netko kida dio po dio planine i premješta ga u dolinu. Te noći obećala je sebi da će sutra otići do Vidova imanja i saznati što se događa. Sa zebnjom je dočekala rano poslijepodne i izišla iz kuće. Kad je stigla nadomak Vidove ograde, jedva je svladavala strah.
“Čudovišta ne postoje. Ona su plod ljudske mašte“, ponavljala je sve dok se nešto nije gromoglasno skotrljalo u kamenjar iza grmova. Pribrala se tek kada je vidjela Vedrana.
– Uplašila si me! – priznao je pomirljivo pokušavajući ustati iz kamenja.
– Ni ti mene nisi ostavio ravnodušnom.
– Što radiš ovdje? Ovaj rizik nije za djevojčice.
– Možda, ali da nisam gdje jesam, tko bi ti saopćio da si poderao hlače na nezgodnom mjestu. I majica ti je poderana. Što će ti reći mama kad te vidi? – peckala ga je riječima smješkajući se. Opet si zajedljiva, a to ne priliči dobroj djevojčici.
– Oprosti. Nezgoda se može dogoditi svakome.
– Zakotrljao mi se kamen pod nogom, i ja sam na stražnjici sletio u grmlje. Eto… Sutra sve ispričaj pred školom ako želiš.
– Neću, ne brini. Otići ću pet metara dalje od tebe jer vidim da ti je nelagodno.
– Cilj nam je isti, zato bismo trebali djelovati zajedno. Pristaješ li? – stidljivo je predložio.
– Zamisao ti nije loša. Može.
***
U čučećem položaju, šuteći, pomicali su se duž ograde sve dok nisu pronašli pukotine u suhozidu kroz koje mogu promatrati cijelo dvorište.
– Vidiš li nešto? – šapnuo je Vedran.
– Ne. A ti?
– Pogledaj onu grdosiju pokrivenu ceradom. To je sigurno on. Kreće se.
– Ne vidim ga. Bagrem mi zaklanja vidik. Čekaj, potražit ću veću rupu u zidu.
– Nemoj. Proviri kroz moju. Dođi bliže. Partneri smo. Je li tako?
Dopuzala je na koljenima i nehotice se oslonila na Vedranovo rame. Nije uzmaknuo. Pomogao joj je da sjedne pokraj njega.
– Ono što ja vidim, ne kreće se – šapnula je.
– Vidim mu konja! – uzviknuo je dječak prigušujući dlanom glas.
– Konja!? Kako izgleda? Mislim, ima li krila kao onaj iz priče babe Perke?
– Konj kao konj. Ne kopa nogama, mirno pase travu. Vitak je i visok. Mislim da je trkaći.
–Moram ga vidjeti izbliza. Možda je naš Pegaz koji je pobjegao nakon djedove smrti u šumu i nikada se nije vratio.
Ustala je ne misleći na ono zbog čega je došla pa pojurila duž ograde vičući iz svega glasa: “Pegaze, moj dragi Pegaze! Vratio se moj Pegaz!”
–Lano, ne čini ludosti. Znaš da stotine divljih konja luta našom šumom! Lanooo!
-Zagrlit ću svoga Pegaza i skočit ću mu na ramena kao nekada pa jahati poput vile!
-Lanooo! Vrati se! Opasnooo jeee!
-Ne boj se, djed me je naučio jahati! Nisam zaboravila! – doviknula je kad je stigla nadomak drvene vratnice kroz koju je ušla na imanje.
Vedran je preskočio ogradu, sustigao Lanu i odvukao je ustranu u trenutku kada je htjela zagrliti konja koji je ljutito počeo hrzati i ritati se zadnjim nogama.
–Nije me prepoznao – žalosno je rekla čim je umakla ispred konjskih kopita.
–Lano, shvati, ovaj konj nije tvoj Pegaz.
-Ne prilazite konju, divlji je! –zapovjedio im je oštar muški glas.
–Grdosijaaa! Bježimooo! – vrisnula je Lana, ali nije uspjela pobjeći. Ostala je stajati sleđena strahom. I Vedran. Šutjeli su držeći se za ruke.
–Jedne je noći sišao s planine i ostao u mom dvorištu – govorio je visok, snažan muškarac prosjede kose i brade dok im je prilazio. – Od tada mu svaki dan ostavljam vode u koritu i zobi u hranilici, ali nisam se usudio prići mu kao vas dvoje.
–Lana je mislila da je to njezin Pegaz koji je nestao prije nekoliko godina. Ja sam samo jurnuo da je spasim… Eto… Oprostite…
– E, djeco, djeco… Dat ću vam po čašu soka da se rumenilo vrati u vaše obraščiće.
Djeca su se nijemo pogledala i krenula za njim. Pijući sok, priznali su neznancu što se priča u selu. On se zagonetno smješkao kimajući glavom, potom upitao: „Vjerujete li u te priče?“
–Hvala vam na nenajavljenom gostoprimstvu, ali mi se moramo što prije vratiti kući – smjelo je rekla Lana izbjegavajući odgovor.
–Noć samo što nije stigla do Damjankine jame – odvažio se i Vedran. –Tražit će nas roditelji, možda i cijelo selo.
-Mene se ne morate bojati – rekao je ozbiljno. Nisam odrastao na imanju pokojnoga Vida, ali moji korijeni potječu odavde. I meni je baka pričala priče o vili Damjanki. One su me dovele ovdje i nagovorile da učinim nešto dobro za cijeli kraj.
-Jeste li učinili? – upitala je djevojčica čvrsto stišćući nelagodu u grlu.
–Prošli tjedan spustio sam se sa speleolozima u Damjankinu špilju i ispunio veliku želju iz djetinjstva. Ovo nikako ne smiju činiti djeca, a ni odrasli bez stručnjaka. Jako je duboka i opasna.
-Ako smijemo znati, recite zašto nam svake noći rušite planinu? I sinoć ste joj otkidali kamen po kamen. Tutnjava me probudila iz sna.
– Rušim vam planinu, veliš? Nisam. Samo se trudim da u snagu njezinog kamena uklešem djevojačku nježnost, otmjenost, hrabrost i ljepotu. Dakle, sve ono što od pamtivijeka imaju djevojke iz ovoga kraja. Želite li vidjeti jesam li uspio?
Djeca su zbunjeno šutjela sve dok nisu stigli do ogromnog kamena. Krupni čovjek jednim zamahom ruke skinuo je prekrivač s njega.
-Pa, Vi ste kipar! – ugodno se iznenadila djevojčica. Noću klešete ovu mramornu ljepoticu, a selo misli da ste…
– Pod mjesečinom se moje ruke pomlade, a um procvjeta – šalio se umjetnik. Nisam znao da moji udarci jako odjekuju selom. Ali, moram i dalje raditi noću ako želim da ova ljepotica bude dovršena do Dana vaše škole. A do tada… Znate li čuvati tajnu?
–Povjerenje je ono na čemu se temelji prijateljstvo, a mi želimo biti vaši prijatelji. Je li tako, Lano?
–Tajne su same po sebi lijepe, ali kada selo o njima isprede priče i legende one postaju svete. Moja baka kaže da se u svetinju ne smije dirati.
***
Dan škole donio je veliko iznenađenje za sve stanovnike brdskoga kraja, posebice za djecu i starije osobe. Sve oči gledale su mramornu ljepoticu u školskom dvorištu i divile joj se. Baka Perka ponavljala je neumorno i uvjerljivo posjetiteljima: “Ista Damjanka. Ljudi, gledajte, ista naša Damjanka.“