piše: Milan Rajšić
Bilo to ljeto za sjećanje. Red sunčeve topline, pa red toplog ljetnog osvježavajućeg pljuska. Red kičastog plavog neba kao s razglednice, pa red mračnih tamnih oblaka, kao da je to uvertira za dugo najavljivanu apokalipsu.
Trešnje rodile, kupina kao nikada prije, orasi se objesili na granama, kukuruzi narasli blizu dva metra i još nose po dva tri klipa, prvoga krompira obilje pa nema dosta vreća i korpi u što da se pokupi…
Ni toplina, ni osvježenje, ni vedro, a ni oblačno, nisu me smetali, da tri ljetna mjeseca, vrijeme provodim s njom.
Plavuša između dvadeset i trideset, teško je to procijeniti kod Skandinavki.
Šveđanka iz Stockholm.
Punog imena Elekta Versa HD Linac, a mlađa sestra joj Evo Linac.
Pedantna, uredna, odmjerena, zrači, ali za moj balkanski duh, pomalo je hladna.
Sretali smo se svakoga dana, bilo sunčano ili oblačno, najčešće prije podneva. Čovjek ima puno više energije i svježine. Osim toga, poslijepodne se mogu poduzeti malo duže ture i izleti, biciklom ili pješice.
Na sreću, za mene je izdvajala samo deset minuta. Ni minute više, ni minutu manje.
Čekajuci da dođem do nje, vidio sam brojne druge da ulaze i izlaze iz njenog prostora. Nakon deset minuta intenzivnog druženja, sretao sam nekolicinu koja je čekala da ih Elekta, primi u svoj zagrljaj.
Odavno sam naučen, da je moguće živjeti na osam milijardi načina i da ono što me osobno ne pogađa, ni ne propitujem.
Komunikacija je bila rijetka i samo jednom sam pitao, putuje li rado? Odgovor je bio hladan, precizan i odmjeren: 40 zemalja.
Rekla mi je da ju smeta alkohol i duhan, pa sam se tri mjeseca, u potpunosti, sto posto, odrekao pijuckanja, pijenja i pušenja.
Kavu sam i zaboravio da postoji.
Voda, voda i samo voda.
Rijetko kada u životu sam tako zdravo i dobro živio, kao ovoga ljeta s Elektom.
Bilo dugo i dobro ljeto s Elektom.
Bilo i ne ponovilo se.
Nisam ljubomoran i posesivan čovjek, ali Vama ne želim, da se ikada sretnete i družite s Elekta ili Evo.
Ni pogledati na obitelj Linac*).
# # # # # #
Onu iz Matejeva evandjelja, “Blago siromašnima duhom, njihovo je carstvo nebesko…”, čuo je svatko od nas i najčešće nije razumio ili je razumio na svoj način.
S onom izrekom, iz Priča Salamunovih, u 28. glavi i 14. stihom, već je malo teže.
Rijetki su čuli: “Blago čovjeku koji se svagda boji; a ko je tvrdoglav, upada u zlo.”
Ova treća izreka: “Blago onima koje ništa ne boli, a svakoga dana hodočaste u bolnicu, kako ih (ne)bi zaboljelo.”, nikada nije izrečena i nikada nije zapisana, pa zasigurno neće ni biti dio Knjige nad knjigama.
Svatko ima pravo da ovu treću izreku, razumije kako želi, a uz malo strpljenja, nakon skoro tri mjeseca, bit će svima, pa i meni, jasno što se iza brda valja.
U svakom slučaju, sve tri “mudrosti” idu skupa.
Mora čovjek biti posebno siromašan duhom, a u isto vrijeme, jako, jako pametan, kako bi išao svakoga dana u bolnicu, ne bi li ga konačno i (ne) zaboljelo.
Lakše će se doći do ove čudne odluke, ako postoji ponešto straha, a pod zajedničkim nazivnikom: “…a što ako…??”.
Mozda se do bola može doći i ako čovjek pametno i bez straha odluči da čeka i normalno živi život svoj.
Kada ce bol doći, koliko će dugo trajati, koliko će jaka, izdržljiva ili neizdržljiva biti?
Nema odgovora, jednako kao i na brojna druga pitanja iz svakodnevnog života.
Nema odgovora, ali ima planova: Hrvatska, Srbija, pa još jednom, al’ stvarno posljednji put Egipat, pa Turska, Poljska, Kolumbija…
Ubacim u petu, pa obilazim i obilazim i obilazim…
…a što su tri mjeseca za sedamdeset i par godina?
Tko se boji vuka još, vuka još, tri za groš, tri za groš…?
*) Linac – linearni akcelerator, ubrzivač