piše: Štefica Vanjek
Danima sam slušala vijesti i nagađanja o tome hoće li umirovljenici dobiti božićnicu, trinaestu plaću ili godišnji dodatak. Ma super, neka se zove kako hoće ali neka bude prvi puta od kada je mirovine, i po mogućnosti u visini onoga koliko su sebi političari podigli plaće, a još bolje onoliko koliko je određeni Slavonac sebi povećao plaću.
Aha, malo sutra će tako biti, i ovako je rupa u proračunu velika kao bunar iz kojeg bi se cijela Afrika mogla napojiti. Em ti politiku i društvo bez empatije. Barataju svi o visini dodatka, odlučili su da se tako zove ta crkavica koju ćemo dobiti, pokazuju nam kako to izgleda u drugim državama Eu. Bome, lijepo je vidjeti te cifre a sigurno znam da ćemo, kao i u svemu, biti na dnu ljestvice zemalja EU.
Zastupnici umirovljenika barataju od 10 do 15 eura po godini staža, (au lijepih entuzijastičnih cifri) konačno imaju neki značaj godine staža. Moj kalkulator u glavi radi sto na sat. O, super, mojih 47 godina staža lijepo izgleda mada priznaju samo 40, ma neka im onih 7 neka se nažderu, ionako znamo da mnogo troše na ručkove, poneki i malo više za proslave rođendana.
Ushićenje raste, konačno ću moći za Božić djeci i unucima kupiti poštenije poklone, a ne kao do sada unucima sića od eura i koja sitnica, sinu i zetu čarape i gaće, kćeri i snahi neke jeftine kreme, a mužu ako išta ostane samo dezodoran da mi miriši u krevetu. Jednom me je zet upitao: “Zar ovaj Djed Mraz ne zna za druge poklone?“ Moj odgovor je bio kako je “dalek put od Laponije do Hrvatske pa mu ostane samo za to”. Prošle godine Djed Mraz nije donio čarape i vidjelo se razočaranje, jer kupovati čarape je nepotrebno gubljenje vremena. Ako dodatak ove godine bude kao što sindikalisti najavljuju, Djed Mraz će donijeti veće poklone (barem više pari čarapa i bokserica).
U jednom Dnevniku nakon mnogo rasprava samo jednostrana odluka ministra, dodatak će iznositi šest eura po godini staža. Šest puta vas sto nebeskih gromova opalilo, čemu zastupnici umirovljenika kada sve radite po svom, nema pregovora ni dogovara (a i što će njih ne znam koliko kada nema nikakve koristi za umirovljenike osim za njih osobno).
Gledam muža, on isto unezvijereno gleda u ekran kao i ja.
„Jesam li ja to dobro čula“, promrmljam tiho, a on će samo:
“A?”
„Jesam li dobro čula da nam daju milostinju od šest eura za godinu staža kao naknadu“, sad se proderem glasno, jer je kod nas u kući neprekidna prepirka tko je stvarno gluh, a tko se pravi gluh.
„Što se dereš, nisam siguran jesam li dobro čuo.“
„Eto ti ga na“, mrmljam u bradu, „nikakve koristi od tebe“.
Ushićenje mi je splasnulo kao biskvit kada naglo otvoriš pećnicu, hladan tuš izlio mi se niz kičmu i glavu. Ne računam više koliko će iznositi ta crkavica, samo znam da će četvero unučadi opet dobiti siću, sin i zet čarape i gaće, a snaha i kćer kremu za ruke, muž išta ili ništa, a da ne govorim dalje … meni ništa. Sam Bog zna da nisam bacila robu koja mi je par godina bila mala, sada imam podosta nove odjeće, čak i haljinu za doček Nove godine, naravno doma s mužem.
Morati ću zamoliti svoje prijatelje pjesnike i književnike koji su mi nadjenuli ime “Grofica“ da me više tako ne oslovljavaju jer ne znam grofovski psovati, sada neka me zovu „Kočijašica“ jer ova situacija u društvu sa svim nebulozama zahtijeva masne kočijaške psovke.
Odoh odmah pokupovati čarape i gaće dok su na akciji, jer pred Božić i to će poskupjeti, ne samo hrana. Više ne vjerujem nikome ništa, pa čak ni sama sebi.