Iz naše arhive/ objavljeno 10.05.2017.
„Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah?“ (Siniša Glavašević: Priča o gradu 1991)
Ana Smolković, studentica strojarstva, 22 godine, sudionica Susreta hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru 2017.
Kako će mi objasniti odluku jednog 25 godišnjeg Jean-Michel Nicoliera, koji je napustio svoju obitelj, svoj dom, svoj život, da bi kao francuski dragovoljac došao u Domovinski rat, „Jer (je) misli(o) da im treba pomoći“ i koji je do kraja ostao u Vukovaru, gdje je i pao, bez obzira na mogućnost povratka u Francusku, jer je „to (bio njegov) izbor, i u dobru i u zlu.“. On se nije odreknuo sebe i svojih vrlina – ni kada je strah bio najveći.
Zašto?
Imam sliku pred očima kako se vojnik dovede u životnu opasnost da bi tijelo poginulog vojnika odvukao s mjesta pogibelji da bi ga mogao pokopati dostojanstveno – te u sklopu toga i on pogine. Kako li je s time spasio sebe ili prijatelja?
Od kuda je Siniša Glavašević uzeo snagu, za vrijeme rata sakrivajući se u podrumu propovijedati o LJUBAVI? I kada je mogao pobjeći ostao je da bi ljudima dao NADU.
„Zato, ako je u vama ima, ne štedite je. Podijelite, dajte djelić svoje ljubavi prvome do sebe i bit će manje neprijatelja. Za početak dovoljno je i to.“ (Siniša Glavašević: Priča o gradu 1991)
(…)
Dođoše u izbrazdan Vukovar očekujući sresti slomljene i ogorčene duše, kojima je rat uzeo očeve, djedove, braću, prijatelje, susjede, domove, sjećanja (…) i suprutno očekivanju gledam u oči čiste i iskrene ljubavi. Gdje je nedavno vladala tuga, dočekala me je iskrena radost. Iskrena radost koja mi je prosvijetlila dušu shvaćajuci da ono što neki kažu nije istina.
Svijet nije slučajan pojam prirode i čovjek nije suma logičnih odluka – već stvorenje Božje. Stvorenje jednog Boga koji je pored istine – svjetlost i ljubav. „Gdje je svjetlo tu je i tama“ – i Bog nam je dao slobodu birati da bi mogli biti u stanju pronaći ljubav.
Znači, zašto to sve? – Zato jer će naše srce jednom prestati kucati, ali ljubav koju smo širili je vječna.
A kako bi shvatila riječi duhovnika koji me poučava da se s mržnjom samo gubi i da je ljubav put istine i slobode – ako mi drugi lažu da ne postoji tama koja nas može zavoditi – ako nas ne upozore na prošlost?
Kako bi ja razumjela da čovjek može proći kroz najveću bol a ipak s dostojanstvom i ljubavlju uzdići se, ako mi prešute povijest?
Oni – to smo mi, ako šutimo isto kao i da lažemo, a naši neprijatelji, to nisu Srbi – to su tužne duše koje su zaboravile ljubiti – koje su vidjele blago i ljubavi okrenuli leđa.
A ja – ja sam samo imala sreću što sam rođena u svijetu mira i slobode, što su me Anica, Suzana, Draška i fra Edi uzeli za ruku, te otvorili mi oči za jedan svijet koji mi je skoro pa prešao u zaborav, posredovali nadu upoznavanjem uzora Nazora boreći se za istinu, napomenuli odgovornosti svakoga pojedinca, što sam doživjela način veselja za koje sam skoro pa već zaboravila da postoji, što sam osjetila zajedništvo za koje sam doznala da živi, sto sam čula glazbu koja me je dirnula ravno u srce, što sam postala svjedok snage vjere – a pogotovo ljubavi – za koju sam vidjela da je vječna.
