KRATKA PISMA IZ DOMOVINE
piše: Marija Matijašević
Stružec/Srele smo se u petom razredu osnovne škole u Popovači … Odmah mi je privukla pažnju …onako mirna i tiha, zagonetnog i sramnog pogleda … Sasvim suprotna od mene. Sjedila je u drvenoj klupi iza mene, do nje njena susjeda, kako su i kuće imale, nedaleko jedna od druge.
I dok smo mi cure igrale graničara …čekajući bus …ona je mirno pješačila kući. Sjećam se i njene kolegice, koja mi je jednom u školi pomogla nacrtati haljinu medicinske sestre. Naime crtala sam ambulantu i medicinsku sestru kako drži injekciju, ali njena haljina, nikako da mi uspije. Ova je to jednim potezom nacrtala. Slika je završila na izložbi u školi.
Jednoga dana je njena majka, bježeći od pijanog oca, završila pod točkovima autobusa.
Poslije osmoljetke, naši putovi su se razišli … Ja otišla u Zagreb u školu, ona se udala za 10 godina starijeg iz susjednog sela. U Sesvetama su već imali kuću, kada sam je jednom srela, nakon puno, puno godina. Za ruku je vodila svoga jedinoga sinčića. Izmijenile smo adrese i ponekad se posjećivale, otkako sam i ja gradila kuću u Sesvetama.
Primila me u svoju kuću, kada ja svoje više nisam imala. Hvala joj.
Kasno je počela raditi, ali je ipak nedugo otišla u mirovinu.
Ona i suprug povukli su se u Moslavaču goru u vikendicu, a sinu ostavili kuću. I tako je život tekao …
Osvojila je nebrojene pokale za prva mjesta u ribičiji a njen suprug je bio strastveni lovac.
Par dana prije Uskrsa srušio se muž kraj nje i umro.
Nju su jučer našli obješenu.