KRATKA PISMA IZ DOMOVINE
piše: Marija Matijašević
Berlin-Stružec/I eto …letimo! Letimo bijelom pticom, prema domovini. Često se pogledavamo, i pitamo …kuda idemo? Onda se nasmijemo …kući …u naš Stružec! Sasvim! Prtljage …8 koferčića. Stalno brojim, da ne zaboravim kojega.
Puno toga nije ni stalo, ostavila dobrim ljudima, koji su nas pazili i mazili zadnjih dana u hotelu. Stekli poznanike. Ispratili nas i obećali posjetiti. Prije leta obasjalo je Berlin škrto sunce. Nastojali smo još jednom u sjećanje utrpati imena svih ulica, dijelova grada kojim prolazimo s taksijem prema aerodromu.
Na aerodromu …odmah predajemo svu prtljagu i odlazimo u restoran, na zadnju kavu. Sjednemo. Sad je vrijeme da se javimo dragima. Sad nas više ne može nitko iznenaditi …doći na pozdrav radi odlaska. Držala u tajnosti trenutak povratka. Bilo bi prebolno.
Uzletjeli smo. Aparat škljoca. Pilot kaže …za 1 sat i 10 minuta smo u Zagrebu. Hura!!!
Spuštamo se … ovaj puta me ni uši ne bole. Izlazimo. Udišem duboko. Da, to je moj zrak …tu pripadam! I nikuda više od tuda.
Čeka nas rođak … jedva utrpamo kofere. Usput stalno zapitkujem ...što ima novoga u selu …da li su pobrali kukuruze …da li je novi plinovod gotov … da li si ugrijao kuću, pokosio dvorište … jesu li napravili novi most na rijeci …??
Sve me zanima. Jedva čekam.
I nakon pola sata … evo nas! Približavamo se selu. Kažem …moj dragi Stružec, najljepši na svijetu! Rođak negoduje …opet sanjaš.
Ulazimo na dvorište. Sve čudno …pusto …bez ikoga. Osvrnuh se …grožđe, plavo al ne miriši više. Otkinem grozd i …bez pranja, jer još nismo pustili vodu …pojedem ga. Bože, što je fino!
Na boru sjedi jato čvoraka. Zahvaljujem im da mi nisu pojeli sve grožđe. A na vrtu … paradajza puno i paprike, nekoliko glavica kupusa i kelja. Za prve čušpajze dovoljno. Ne moram odmah sve kupiti.
A oraha …kao tepih po zemlji. Cvijeće suho i žedno. Muž pusti vodu, i odmah ga zalijem. Sad …uzimam metlu. Pometem lišće …pa onda tek u kuću.
E … koji je to osjećaj! Više nema brojanja dana kad natrag. Ne moram ni kofere raspakovati. Jednostavno …blaženo.
Samo se mala ptičica bunila, jer nema mira u mojoj sjenici, u kojoj je do sada sama spavala. Od sad ćemo nas dvije biti susjede i svaki dan pričati.
Jedan leptir je još preletio dvorište, da se uvjeri da li smo došli. Susjeda zove …dođi na kavu!
E, pa … pusti me malo uživati … doći ću sutra …dovikujem.
Eto to je selo … moje selo …ako ga smijem tako … mojim …zvati.
Zahvaljujem svima koji su nam zaželjeli dobrodošlicu povratka, preko Hrvatskog Glasa. Obećavam …javljaću se povremeno i pisati Kratka pisma iz domovine. Vaša Marija Matijašević