Lada Franić
Ostati,
dok se može,
dok glas ne postane muk,
dok tišina ne dobije ime.
Ne ostaju ljudi u meni
tek tako.
Ja odlazim sporo
iz svoje rutine.
Najprije ode pogled,
zatim pitanja,
pa ruka koja je mogla
ostati,
a nije…
Kad nestaneš,
ne boli me odsutnost,
nego ono što sam mogla biti,
a nisam…
Padne teško ono
što slutim.
A nismo nikada…
Čekali smo bolji
trenutak.
Vrijeme nije kratko,
nego smo mi
rastreseni…
Sanjamo san
koji neće biti…
Neću žuriti.
Ako bliskost ima brzinu,
to je brzina
kojom se sjeda
pokraj
nekoga
bez
raz
lo
ga.