Svečano otvorene prostorije HSK Croatia Singen.
piše: Katarina Pejić
Jučer sam bila na otvorenju novih prostorija HSK Croatia Singen.
I nije to bilo samo otvaranje zgrade. To je bilo otvaranje jedne stare priče koja je godinama nosila radne cipele, poderane dlanove i srce koje nikad nije odustalo.
Pisala sam o Croatiji još prije dvadeset godina. Ali oni se nikada nisu isticali samo rezultatima.
Ono po čemu su ostali veliki bila je jedna druga igra, igra poštenja, suradnje i pameti. Neću napominjati da bi na nogometne turnire uvijek dolazili zapaženi, tako da su jednom prilikom iznajmili limuzine! 😊 Ostajali zadnji na feštama i prvi ustali kada je neka nepravilnost u pitanju!
Znali su s gradom. Znali su s Nijemcima. Znali su da se ugled ne dobiva vikom, nego radom. Nisu pitali samo što će dobiti, nego što mogu dati. I zato im je grad vraćao povjerenjem. Korak po korak, ciglu po ciglu, dozvolu po dozvolu, došli su do ovoga danas.
A pazite sad ironiju sudbine: u Singenu svega petstotinjak Hrvata. Mala zajednica, reklo bi se statistička fusnota. A napravili ono na čemu mogu zavidjeti mnogi veliki gradovi s tisućama naših ljudi i praznim pričama. Jer nije veličina u broju, nego u slozi. Nije snaga u masi, nego u ljudima koji ostanu kad je teško.
Pokojni Stipe Ćurković nosio je godinama ovaj projekt kao što otac nosi usnulo dijete, pažljivo, uporno i bez žaljenja. Kad je preminuo, mnogi su mislili da će s njim otići i san. Ali neki ljudi ne odlaze kad odu. Ostanu u nacrtima, u zidovima, u navici da se ne predaješ.
Jučer su njegova supruga i sinovi, u suzama, prerezali vrpcu. Simbolično, kažu. Ma nije bilo simbolično. Bilo je stvarno. Bio je to trenutak kad se jedna obitelj zagrlila sa svim godinama odricanja. Kad su se živi i mrtvi na trenutak našli na istom mjestu. Siguran sam da se Stipe odozgo smiješio onim tihim osmijehom ljudi koji znaju da trud nikad ne propada.
Uz njega, bio je tu i veliki sponzor iz Singena, Siniša Omelić, oni tihi ljudi što ne traže naslovnice, nego samo da posao bude napravljen. Ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske također je stao uz projekt, kao i generalni konzul Sablić. Kad se male ruke spoje, mogu podići i velike kuće.
Kada bi se isplaćivale satnice za ruke koje su gradile tu bi zlatom naplaćivali, obitelj Zečević, braća koja su u klubu otkad pamtim vrijeme, Anela Zečević bivša predsjednica, pa Robert Zubčić i mnogi drugi izmjenjivali su se kroz godine, svađali se možda, mirili sigurno, ali nikad nisu pustili da kola stanu. Uvijek rame uz rame!
Sinoć je u Singenu jedna mala hrvatska priča dobila veliku adresu. Upalilo se svjetlo u prozorima za one koji dolaze, ali i za one kojih više nema. Jer takvi se nikad sasvim ne isele. Ostanu u hodnicima, u smijehu djece, u starim fotografijama na zidu, u čaši vina koju netko podigne i kaže: “Za naše.”
A negdje gore, siguran sam, Stipe je naslonjen na oblak kao na ogradu stadiona, gleda svoju raju i klima glavom onako kako klimaju ljudi kad znaju da je vrijedilo.
Jer neke utakmice nikad ne završe. Samo uđu u produžetke.
I dok je noć polako zatvarala kapke nad Singenom, a zadnji gosti se razilazili noseći toplinu u džepovima, ostala je jedna tiha istina da lebdi nad svima:
Nije domovina uvijek tamo gdje si rođen.
Ponekad je domovina tamo gdje te ljudi čekaju i raduju ti se poput djeteta!
