Marica Žanetić Malenica
vrijeme ispirem sitom mudrosti
od taloga sačuvat ću tek prašinu zlatnu
nek’ poput krijesnica stalno svijetli
na još nedovršenu životnom mi platnu
.
bacam pisma i slike, spomenare stare
i spise sakupljene marljivošću mrava
sjećanja sad su jedini mi podsjetnik
na sve što sam prošla – vrata kriva i prava
ispraznit ću dušu od ugaslih ljubavi
i osjećaja nedobrostivih ljudi
milostiva bit ću prema onom što me veže
za nešto, nekog… za kim srce i danas žudi