piše: Štefica Vanjek
Već neko vrijeme vijesti se vrte oko istraga u sportskim savezima, istina onim manjim, oni veliki ne smiju se dirati. Samo Bog zna što bi donijela premetačina u velikim kada u ovim manjim cifra koja se spominje da je ukradena, je mega. (Izreka kaže: doći će cica na kolica)
Razmišljam, kolika se lova vrti u devedeset i nešto saveza, koju plaća mali čovjek koji jedva krpa kraj s krajem. Čini mi se da ovdje ne važi izreka „u zdravom tijelu zdrav duh“ već izreka „ukradi koliko možeš i zdimi negdje gdje te neće naći“. I to je sport, znati bježati da te ne pronađu (možeš misliti kako ne znaju gdje, čuva nekoj većoj ribi leđa). ´
Em ti lopove, toliko su se izvještili u krađama da im ni oni lopovi iz Louvrea u Parizu nisu ravni. Žao mi je sportaša koji treniraju satima dnevno da bi došli do rezultata i onda im lopine koje lagodno žive bez pardona odnesu u torbama lovu, i laganini odskijaju u neku državu gdje ih neće vratiti kući. (Narogušim se kao dikobraz na sve te negative i očajne vijesti).
Moždane vijuge mi nenadano prorade, pa se sjetim svoje atletike iz srednjoškolskih dana kada su me iz kluba Dinamo tražili da idem trenirati trčanje na osamsto metara. Možda bih nešto i postigla jer tada nije bilo lopova koji bi gurali podobne već su se gledali rezultati.
Trčanje smo trenirale na Tuškancu, jedna kolegica i ja. Profesorica je mjerila vrijeme, staza je bila vijugava pa se nije vidjela cijela. Moja je kolegica kad smo izašle iz vidokruga sjela na klupu i čekala da ja „glupača“ otrčim stazu i kada sam se vraćala ona odmorna dotrči do profesorice a ja kao da su me gladni vukovi ganjali sva zadihana samo što se ne skljokam na pod, dođem druga. Našle se trčati zajedno dvije Zagorke, jedna tvrdoglava, druga snalažljiva. Moram priznati bila je bolja od mene, to je pokazala i na takmičenju. Vidjelo se da je ona trčala po Zagorskim bregima a ja po Slavonskim brežuljcima.
Sjetim se svih sportova tada, nisu se vrtjeli milijuni već su se nagrađivali postignuti rezultati a ne sportaši bez pokrića rezultatima. Ne sjećam se da je itko iz sporta kupovao vile, stanove i tko zna kakve još vrijednosti. Ah, ta nostalgija, uvijek me vraća u neka ljepša i bolja vremena. ´Em ti svetu repu neka me netko i prozove jugonostalgičarkom baš me briga, bila su to lijepa vremena.
Glava hobotnice lopovluka u sportu još nije pala, ali čini mi se da će i ona uskoro biti na salatu, ili pod pekom u Remetincu ako ne pobjegne u neke veće dubine. Danas mi je jasno zašto nikada ništa nisam dobila na lutriji mada sam jedno vrijeme uporno strugala listiće. Sve su ostrugali glavonje u sportu lihvarenjem i ove grane, kao i državnih firmi, a sve smo plaćali mi „nojevi“ bez glava u pijesku samo s pijeskom u očima (´em ti Petricu Kerempuha i njegovu pravicu).
Bila sam i ja nekoliko puta na skijanju. Znam, mislili ste da sam htjela glumiti bogatašicu koja plaća cijelu godinu za par dana na snijegu. A ne, ne, nisam ta, imam još soli u glavi. Vodila sam moju djecu iz vrtića na zimovanje, i to ni manje ni više nego u Kranjsku Goru ( a Bože bili su to lijepi dani, a ja mlada). Škola skijanja se plaćala pa su neka djeca i naučila skijati. Nisu to bile neke basnoslovne cifre pa su roditelji mogli priuštiti djeci tu školu. Ja se nisam usudila stati na skije da ne slomim nešto, tko bi onda bio s djecom. A moram priznati bilo je i onda zgodnih učitelja skijanja, isklesanih kao Apolon, hm, da nisam bila udana možda bi i naučila skijati makar radi učitelja.
Danas si skijanje i učitelje mogu priuštiti samo oni dubokih džepova kao gospodin s početka pisanja. Ne želi se vratiti kažu u tu svoju lijepu zemlju gdje mu je tako sjajno bilo da je privrijedio vile, stanove i tko zna što još a pomogao je još i mnogima uprihoditi čudo toga (plastične operacije itd…). Idu na skijanje još uvijek i oni sa sarmom i špekom u prtljažniku i otplatom kredita.
Svaki dan čekam kada će obznaniti da su uspjeli odgonetnuti i otključati sve njegove mobitele, laptope, stikove pa da vidimo čije će kosti ispasti iz tih ormara. Ali, kako to ide kod nas, možda se nikada i ne otvore dok ne dođe do zastare.
Ja sam možda naivka ali još uvijek vjerujem u izreku: “Pravda je spora ali dostižna“.