piše: Katarina Pejić
Nije problem u ministru. Nije problem ni u vladi. Mi bismo sada mijenjali televizor jer nam se ne sviđa program a nitko ne pita tko drži daljinski i zašto je cijela kuća navikla gledati nasilje uz večeru.
Jer kod nas je tragedija uvijek tuđa dok ne zakuca na vlastita vrata. Tuđe dijete je statistika, tuđa žena je naslov portala između reklame za ćevape i kladionice, tuđa nepravda je “nemoj se miješati”. Narod koji šuti na pljačku nauči šutjeti i na nasilje. Narod koji okreće glavu od slabijih jednog dana ostane sam pred vlastitim strahom i čudi se otkud zvijer u dnevnom boravku.
A mi smo tu zvijer godinama hranili.
Hranili smo je svaki put kad smo rekli “nije to moj problem”. Svaki put kad smo djecu učili da se šuteći bolje prolazi. Kad smo lopova zvali “sposoban”, nasilnika “temperamentan”, a poštenog budalom. Kad smo ismijavali empatiju kao slabost, a bezobrazluk proglašavali karakterom.
I sada, nad mrtvim djetetom, počinje vašar licemjerja. Skupljaju se politički bodovi nad tragedijom kao strvinari nad cestom. Jedni traže ostavke pred kamerama, drugi pišu potresne statuse, treći broje lajkove i moralne poene, kao da se djetetov život može pretvoriti u saborski amandman ili predizborni slogan. Lešinarenje je odavno postalo nacionalni sport: smrt jednog djeteta pretvara se u dnevni PR paket za političke obračune.
A najtužnije je što publika to gleda kao nogometnu utakmicu. Navija se za “naše”, zviždi “njihovima”, dok suština prolazi ispod radara: društvo koje godinama tolerira nepravdu, korupciju, nasilje i ravnodušnost ne može se izliječiti smjenom jednog ministra niti jedne vlade.
Jer sistem nismo “oni”. Sistem smo mi kad šutimo. Kad se pravimo da ne vidimo. Kad nam je važnije tko je “naš”, nego što je istina. Kad ne reagiramo na korupciju jer smo nekad i sami tražili vezu preko reda. Kad ne reagiramo na nasilje jer “nije naše dijete”.
I zato je najstrašnije što će ova tragedija trajati točno koliko traje medijski ciklus. Do sljedećeg skandala, sljedeće utakmice, sljedeće rasprave o tome tko je koga uvrijedio na televiziji.
A onda ćemo opet mirno sjediti pred ekranom i psovati program, nesvjesni da smo cijelo vrijeme mi publika, scenaristi i producenti iste propasti.