BILO JE OKO SEDAM UJUTRO

iz naše arhive/ objavljeno 14.12.2020.

Lada Franić

 

2020. godina bila je po svemu drugačija…
Nemam riječi kojom bih je opisala.
Nemam osjećaj u svom rezervoaru
koji bi približno dotaknuo taj doživljaj.
Nemam misao kojom bih je mogla usporediti.
Jednostavno trebalo je preživjeti i proživjeti
sve poremećaje koje nam je priredila.
Doslovno smo svi pod maskama,
ali uistinu su mnoge maske pale.

Ono čega ću se sjećati do kraja života nisu maske,
jer odavno smo naučili živjeti s maskama.

Nikada neću zaboraviti
ono lepršanje snijega,
one sitne pahuljice,
kao točkice
(koje su me počele bockati po licu)
spuštajući se lagano kao neki blagoslov sivog neba
nakon potresa 22.3.2020. g. u Zagrebu.

Bilo je oko sedam sati ujutro.
Bila sam sa susjedima ispred zgrade,
ogrnuta sivom dekicom i
moj pas je htio ući u auto i
sjesti pokraj moje kćeri.

Nisam tada osjećala strah,
iako sam skočila iz najdubljeg sna
kad je zatutnjalo i zatreslo…

Taj snijeg neću nikad zaboraviti,
nebo,
zvukove sirena
hitne pomoći
i vatrogasaca…

5 1 vote
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments