iz naše arhive/ objavljeno 14.12.2020.
Lada Franić
2020. godina bila je po svemu drugačija…
Nemam riječi kojom bih je opisala.
Nemam osjećaj u svom rezervoaru
koji bi približno dotaknuo taj doživljaj.
Nemam misao kojom bih je mogla usporediti.
Jednostavno trebalo je preživjeti i proživjeti
sve poremećaje koje nam je priredila.
Doslovno smo svi pod maskama,
ali uistinu su mnoge maske pale.
…
Ono čega ću se sjećati do kraja života nisu maske,
jer odavno smo naučili živjeti s maskama.
Nikada neću zaboraviti
ono lepršanje snijega,
one sitne pahuljice,
kao točkice
(koje su me počele bockati po licu)
spuštajući se lagano kao neki blagoslov sivog neba
nakon potresa 22.3.2020. g. u Zagrebu.
Bilo je oko sedam sati ujutro.
Bila sam sa susjedima ispred zgrade,
ogrnuta sivom dekicom i
moj pas je htio ući u auto i
sjesti pokraj moje kćeri.
Nisam tada osjećala strah,
iako sam skočila iz najdubljeg sna
kad je zatutnjalo i zatreslo…
Taj snijeg neću nikad zaboraviti,
nebo,
zvukove sirena
hitne pomoći
i vatrogasaca…