U traganju za izgubljenim Hasanom
piše: Lada Franić
(Razmišljanje koje me opsjeda od srednje škole kad sam pročitala prvi put roman M. Selimovića “Derviš i smrt“)
✨Citat:
“Rekao sam Hasanu da su ljudi, kao što je on, prava blagodat, poklon koji nam sâm Bog šalje, i zaista mislim tako. On nekim nepoznatim čulom osjeti kome je pomoć potrebna i pruža je kao lijek. Čarobnjak, jer je čovjek. I nikad ne napušta onoga kome je pomogao, vjerniji nego brat. Najljepše je što njegovu ljubav ne treba ni zaslužiti. Da je trebalo da je zaslužim, ne bih je ni imao, ili bih je davno izgubio. On je čuva sâm, on je poklanja, ne tražeći drugi razlog osim potrebe koju sâm osjeća, ni druge naknade osim svog zadovoljstva, i tuđe sreće. Prihvatio sam nauk koji mi je dao, da ČOVJEK DOBIJA KAD DAJE.”✨
Razumijem tek sad zašto me Hasan toliko obilježio.
Nije on za mene samo književni lik, nego jedna od onih rijetkih književnih pojava koje prerastu vlastitu priču i postanu unutarnje mjerilo prema kojem promatram ljude.
Kad sam ga upoznala, promijenio je moju percepciju o muškarcima.
Hasan iz ” Derviša i smrti” nije junak po snazi, položaju ili veličanstvenim riječima. Njegova privlačnost dolazi iz nečega mnogo rjeđeg:
slobode duha,
velikodušnosti i
sposobnosti da voli bez računice.
Što voli uporno, dosljedno i ne odustaje što je potvrdio dovodeći u kasabu bogatu Dubrovkinju koja je ‘pala’ na njegov šarm što je u ono vrijeme bilo nezamislivo.
No, znala sam da će ona postati njegova jer jednostavno Hasan je bio neodoljiv ženi koju on zavoli.
To je mogla snažno osjetiti svaka čitateljica.
Dok je Ahmed Nurudin opterećen sumnjama, pravilima i unutarnjim sukobima, Hasan je čovjek koji ostaje vjeran ljudima čak i kad od toga nema koristi.
On ne pomaže zato što mora, nego zato što ne može drukčije.
Možda me nije očarao samo Hasan kao muškarac, nego ono što on predstavlja: sigurnost da postoji netko tko vidi drugoga čovjeka,
tko ne mjeri ljubav zaslugama i
tko ostaje prisutan.
To su osobine za kojima sam čeznula ne samo u ljubavi nego i u prijateljstvu.
Još u srednjoj školi, kada sam prvi put pročitala roman, zaljubila sam se u Hasana gotovo fatalno.
Godinama sam muškarce uspoređivala s njim. To se često događa s velikim književnim likovima. Oni nisu konkurencija stvarnim ljudima zato što su savršeni, nego zato što su sažetak naših najdubljih želja.
Hasan je za mene postao simbol muškarca koji je istodobno snažan i nježan, samostalan i odan, slobodan i pouzdan.
Zanimljivo je da Hasan možda i nije potpuno nestvaran.
Meša Selimović nije ga stvorio ni iz čega. Sam je govorio da mu je jedan od važnih nadahnuća za Hasanov lik bio njegov otac, čovjek vedroga duha, široke duše i prirodne ljudske dobrote. Zato vjerujem da takvi ljudi, ipak negdje postoje.
Možda nikada neću sresti Hasana u cijelosti, onakvog kakav živi u romanu, ali tijekom života susretala sam ljude koji su nosili poneki njegov dio:
odanost, dobrotu, vedrinu, nesebičnost, sigurnost, samopouzdanje …
Kad ponovno pročitam odlomak koji govori o njemu, najviše me dirne rečenica:
„Najljepše je što njegovu ljubav ne treba ni zaslužiti.“
To je za mene možda najrjeđa ljubav od svih. Većina ljudi voli uz očekivanja, uz uvjete, uz strahove, ucjene, razmjene… Hasanova ljubav nije nagrada. Ona je dar.
I možda je upravo zato ostao živ u meni toliko desetljeća. Nisam se zaljubila samo u muškarca iz romana. Zaljubila sam se u mogućnost da čovjek bude plemenitiji nego što ga svakodnevica često pokazuje.
Zato još uvijek tragam za svojim Hasanom. Ne za savršenim muškarcem, nego za čovjekom koji u sebi nosi onu rijetku sposobnost
da vidi drugoga,
da ostane pouzdan i samouvjeren,
da daje ne računajući što će dobiti zauzvrat. Traganje za osobom koji razumije da čovjek doista dobiva kad daje.
A među svim likovima koje sam susrela u književnosti,
Hasan je ostao jedini
za kojim sam čeznula
cijeli život.