Zvjezdana Čagalj
Da uzmem dubinu pa te njome držim
Na mjestu gdje se raskrižjima mučim,
Pa da bez srama dušom svojom tržim
I nešto o cjenkanju od tebe naučim.
.
Da mi se moći u bršljan uplesti,
Motati vitice oko zagrljaja
I, poput vjetra, kovitlacem mesti
Prašnjave poljupce naslućenog kraja.
Ma, ja sam samo paperje bez krila
Koje sam vješto u čelik obukla
Ne bi li sebi nešto bliža bila
Kada se budem sve do srži svukla.
Da uzmem tebe iz lomljivih žila
Možda bih, nova, još starijom bila.