stihovi: Joso Špionjak
foto: Perica Dujmenović
I selo i nasip stoje kao prije —
čujem njihov šapat u tišini jutra.
U sokaku vrijeme tajnovito sniva,
kao da će narod vratiti se sutra.
.
Vjetrovi šibaju putove uske,
krovove kuća oplakuju kiše.
Nad Savom kruže divlje guske —
ljudi je sve manje, a njih je sve više.
Mnogi domovi napušteni stoje,
ljudska ih ruka rijetko otvara.
Da bih utišao nemir duše moje,
čuvam stihom sve od zaborava.
U blizini crkveno se zvono čuje,
izlijeva mir nad posavska polja.
Drevni zavjet vjere tiho odjekuje —
budi strpljiv, sve je Božja volja.
Melodija zvona, nasljedstva dio,
u naručje svoje doziva daljinu.
Susret je svaki dragocjen i mio,
jer u srcu čovjek osjeća toplinu.
A onda dođu godine druge
i mnogo toga polako se gasi.
U nama prežive nijeme tuge
i nada u vječnost što nas spasi.
Kraj sela se cesta pitomo povija,
još k njemu snovi života lete.
Tu su živjeli Anđa, Janja i Ilija,
a ravnica nježno uspomene splete.
Kakvo je bilo djetinjstvo tada,
rado bih čuo iz majčinih usta.
Njen mladi život ode iznenada,
ostala je šutnja, duboka i pusta.
Pitanja su teška i ima ih dosta,
kao da se život poigrao s nama.
Rijeka nabujala, a ne vidim mosta
i često se tako ponavlja ta drama.
Tko pjeva zahvalu rađanju zore,
U mjestu što čuva stoljetni trag?
Dok duša s baštinom tiho zbori,
u meni ostaje moj predak drag.
Ako te put nanese uz rijeku Savu tik,
ugledat ćeš tablu od pet slova.
Na njoj stoji: Bazik —
sveta zemlja naših pradjedova.