tekst: Slavica Sarkotić
– Ja imam depresiju. – tužno je konstatirala djetelina nagnuvši svoju lijepu ružičastu glavu u stranu.
– Kako znaš? – dobacila je plavooka cikorija koja je rasla na puteljku uz rub livade s djetelinom.
– Znam. Čula sam jučer kako glog i trnjina razgovaraju o tome kako će doći kosilica i posmicati nam glave.
– Hajde, ne budali. Uostalom, od depresije obolijevaju samo ljudi. Koliko su neki od njih zločesti mislim da to i zaslužuju.
Mene svaki put nagaze iako sam uz rub puteljka i nikome ne smetam.
Djetelina je odmahnula svojom lijepom glavom.
– Ali, to je ono kad ne znaš kamo bi sa sobom, ispričala mi je jednom jedna gatalinka koja je bila očajna jer dugo nije bilo kiše. Rekla je da je to kad se bojiš, sve te boli a ništa se ne vidi.
– Ali ti si tako lijepa i korisna. Ja svima samo smetam. – rekla je neugledna cikorija.
– Znam da sam korisna. Rekla mi je to jučer jedna pčelica. I poljubila me pritom.
– Eto vidiš. Nemaš razloga za brigu. -rekla je cikorija i pogledala ide li tko putem.
Sljedećeg dana začuo se zvuk kosilice. Cvjetna livada djeteline padala je pod kosom.
Ni ona prelijepa ružičasta glavica s kojom je cikorija dan ranije razgovarala nije bila pošteđena.
Prije nego ju je dohvatila kosa stigla je šapnuti cikoriji:
– Jesam li ti rekla?
Na zemlji su u urednim redovima ležale stabljike djeteline.
Cikorija je zadrhtala svojim krutim i nezgrapnim tijelom, zatreptala lijepim plavim očima i zapitala se:
– Je li bolje biti lijep i koristan ili nezamjetljiv i nikome zanimljiv?