Kako se u Jajcu već više od šest stoljeća susreću povijest, voda i narodne predaje.
tekst i foto: Antun Lukšić
Ima gradova koji se pokažu oku prije nego što progovore srcu, a ima i onih rijetkih, kojima se valja približiti polagano, kao starome prijatelju, ne bi li sami otkrili ono što stoljećima brižno čuvaju.
Jajce je upravo takav grad. Ono ne osvaja ni veličinom ni sjajem, nego tihom dostojanstvenošću čovjeka koji mnogo zna, ali malo govori.
Već izdaleka pogled zastane na kamenoj kruni što se uzdiže nad strmim liticama, dok pod njom Pliva, kao kakva nestašna djevojka, bez sustezanja skače u zagrljaj moćnome Vrbasu. Taj se slap ne doima tek kao čudo prirode, nego kao vječni glasnik vremena. Dok voda pada, čini se kao da ispire stoljeća i odnosi sa sobom sve ljudske pobjede i poraze, ostavljajući kamenu da pamti ono što ljudi zaboravljaju.
Nije teško razumjeti zašto je upravo ovdje Hrvoje Vukčić Hrvatinić podigao svoj grad. Bio je veliki vojvoda bosanski, hrvatsko-dalmatinski ban i jedan od onih ljudi kojima je sudbina dala više vlasti nego što je običnom čovjeku dano i zamisliti. Njegove su zemlje sezale preko planina, rijeka i mora, a ipak je među svim tim posjedima odabrao upravo ovo mjesto da u njemu ostavi svoj najtrajniji biljeg.
Kad danas prolazim kamenim ulicama, ne mogu se oteti misli da su istim tim putovima nekoć odjekivali koraci konjanika, zveket mačeva i glasovi glasnika koji su donosili vijesti iz Splita, Knina, Jajca i Bobovca. U ono doba nije bilo granica kakve danas poznajemo. Ljudi su služili kraljevima, banovima i vojvodama, a njihove su se zemlje prostirale onoliko daleko koliko ih je mogla obraniti njihova riječ ili njihov mač.
Sudbina je htjela da Jajce postane i posljednje veliko utočište bosanskih kraljeva. Ovdje je stolovao Stjepan Tomašević, posljednji među njima. Malo je mjesta na kojima povijest tako jasno pokazuje kako je ljudska moć prolazna. Ondje gdje su nekoć odzvanjala kraljevska zvona, uskoro su se čuli sasvim drukčiji glasovi. Godina 1463. ostala je zauvijek urezana u pamćenje ovih krajeva. Bosansko Kraljevstvo palo je pred osmanskom silom, a njegov je kralj izgubio i prijestolje i život.
No Jajce nije dijelilo njegovu sudbinu. Kao da se sam kamen usprotivio zaboravu, grad je već iste godine ponovno osvojen te postao središte Jajačke banovine. Više od šest desetljeća ovdje je kucalo srce obrane hrvatsko-ugarskoga kraljevstva. S ovih su zidina stražari promatrali daleke putove, iščekujući oblak prašine koji je mogao značiti novu vojsku, novu opsadu ili novu nevolju. Teško je danas stajati na tvrđavi, gledati mirne rijeke i zamisliti koliko je nemirnih noći ovaj grad proživio.
A ipak, nije tvrđava ono što u Jajcu najviše pobuđuje maštu, nego katakombe. Silazak u njih nalikuje silasku u neko drugo vrijeme. Hladan kamen utiša svaki korak, a čovjek nesvjesno počne govoriti šapatom, kao da ne želi uznemiriti one koji su ovdje davno tražili mir.
Povijest kazuje da ih je dao isklesati Hrvoje Vukčić Hrvatinić kao svoju grobnu kapelu. To je činjenica. Ali čim povjesničar zatvori knjigu, riječ preuzima narod. Jedni tvrde da su podzemni hodnici nekoć vodili sve do rijeke. Drugi će pokazati na znakove uklesane u stijeni i govoriti o davnim tajnama koje nitko više ne umije protumačiti. Treći će samo odmahnuti rukom i reći kako svaki stari grad ima ono što se ne može ni dokazati ni opovrgnuti.
Možda upravo u tome i leži čar Jajca. Ono ne traži da povjerujete svakoj priči. Dovoljno je da ih saslušate. Jer legende nisu nastale zato da zamijene istinu, nego da sačuvaju uspomenu na ljude koji su ovdje živjeli prije nas. Povijest govori razumom, a predaja srcem. Tek zajedno tvore ono što nazivamo baštinom.
Pred večer, kada sunce pozlati zidine, grad dobije neku neobičnu blagost. Tada nije teško povjerovati ni u onu staru priču da je ime dobio po stijeni nalik jajetu ili da su graditelji u vapno dodavali jaja kako bi zidovi bili čvršći. Znanost će na te priče odmahnuti glavom, ali putnik ih neće tako lako odbaciti. U njima nema povijesne sigurnosti, ali ima one iskonske ljudske potrebe da se velikim djelima podari i lijepa priča.
Kad sam napuštao Jajce, učinilo mi se da iz njega ne odlazim kao iz grada koji sam razgledao, nego kao iz knjige koju nisam uspio pročitati do kraja. Ostale su još mnoge stranice, mnogi kameni zapisi i mnoge neispričane sudbine. A možda je upravo to najveća odlika istinski velikih gradova – što se ne daju upoznati jednim pogledom ni jednim posjetom, nego čovjeka uvijek iznova pozivaju da im se vrati, ne bi li u šumu rijeka, pod sjenom starih zidina, ponovno čuo tihi razgovor povijesti i predaje.