Ruža Zubac-Ištuk
Nikada nisam naučila nadati se,
danas živjeti u sutrašnjim danima,
čekati da ožive nečije priče u mojoj stvarnosti –
stvarala sam svoje i živjela u njima kruh svagdanji.
.
Sve moje želje morale su imati pokriće
makar me vjetar lomio u grančice,
kamen pucao na uzglavlju trpljenja,
jutra umirala u naručju svitanja željna ganuća.
Svijet sam osvajala na prečac – i on mene,
godine utapala u dobro i loše iskustvo,
nikada pred zlatnim teletom nisam klanjala
iako me mamio lažni šum školjke u svoje dubine.
Sjećanjima nisam dopuštala da se udomaće
u mojoj sadašnjosti: ni onima što dušu na trenutak
omekšavaju, ni onima što truju već usporeni krvotok
isječcima iz grube prošlosti, ali…
Ponekad sama dođu da me nasmiju, rastuže, ukore – rijetko hvale.
Kažem im: „Idite, vaše vrijeme je prošlo, moje još traje,
moram se pripremiti za neizvjesnost koju mi postojanje daje.
Uostalom, od prošlosti i sjećanja se ne živi.“
„U zabludi si“, kažu mi pokunjeno odlazeći.
„Iznenadila bi se kada bi znala koliko ih danas
od sjećanja u prošlosti živi.“