tekst: Slavica Sarkotić
Živimo na ovoj mrvici u Svemiru, mi ljudi, životinje i biljke.
Bez obzira u što ili u koga čovjek vjeruje, ili ne vjeruje ni u Stvoritelja ni u sudbinu, morao bi znati da i životinje imaju pravo na svoje mjesto na Zemlji.
S razlogom su tu.
Nisu samo za jelo i zabavu. Osobito nisu stvorene da bi ih se mučilo.
Čovjeka se često uspoređuje sa zvijeri. To nije ispravno.
Zvijer ubija da bi se nahranila. Jedino čovjek ubija iz zabave.
Ovo što se događa sa životinjama vodi propasti ljudskog roda.
Konji, najplemenitija stvorenja na kugli zemaljskoj, padaju na vrućini i skliskom terenu ili ih se muči tjerajući ih da vuku klade, magarci se nakon vjerne službe čovjeku ostavljaju na pustim otocima da skapaju od gladi i žeđi, pale se mačke, psi se bacaju u vodu ili vješaju na ograde, tele sedam dana hoda oko mrtve majke da bi ga na kraju odvukli užetom vjerojatno u klaonicu. Čak i pčele čovjek truje ne shvaćajući da kad nestane pčela nestat će i ljudi.
Strašno je ovo što ljudi čine životinjama.
Ti isti psi koje ljudi muče spašavaju ljude nakon potresa, satima ih gladni i žedni izvlače iz ruševina.
U znak zahvalnosti čovjek se grozi kad pas uđe u more.
Pas je čišći od mnogih ljudi. Pas ne ostavlja smeće za sobom, ne pije alkohol, ne puši, ne psuje.
Što mislite, dragi prijatelji, kakva sudbina čeka ljudski rod nakon ovoga?
Čovjek je zatrovao i vlastitu okolinu, prirodu, vode, šume.
Kakva je sudbina čovječanstva kojim vladaju luđaci željni krvi.
Odgovor i sami znate.
Sudbina čovječanstva je upravo onakva kakvu zaslužuje.
Kakvu je skovao čovjek koji je zaboravio što je to LJUDSKOST.