Mirko Popović
samo me ispraća
šutnja pokošenih trava
i duga
rijeka zelena
.
samo mi maše
neizgubiva zvijezda u nama
usamljen jablan
koji zaboravlja
i pamti
samo je sazrelo klasje
u tvom oku
zagrli pokošene trave
i naše unuke
osluškuj prve riječi
ispletene niz beskrajnu
rijeku zelenu
samo me ispraća
isklesano lice sumračja
u kamen zarasle ruke
ne plači magda
ne ispraćaju me zauvijek
samo žele da ne zalutam
da nikada
ne zaboravim