piše: Esad Redža
Te zime snijeg nije prestajao padati.
Starješina Plator govorio je da je to znak da su se duhovi planine naljutili. Žene su šaptale da vukovi noću razgovaraju s mjesecom i dozivaju hladnoću iz dalekih krajeva.
Ard nije vjerovao ni jednima ni drugima.
Ali vjerovao je svojim očima.
Svake noći viđao je istog vuka.
Pojavljivao se na grebenu iznad doline, nepomičan poput stijene. Ponekad bi stajao tek nekoliko trenutaka, a ponekad toliko dugo da se činilo kako je izrastao iz same planine.
Nitko ga drugi nije spominjao.
Kao da ga samo Ard vidi.
U dubini špilje, ondje gdje svjetlost vatre više nije dopirala, ležala je glatka stijena.
Na njoj je Ard danima pokušavao nacrtati vuka.
Ne jednog vuka.
Tog vuka.
Grebao je kamen o kamen.
Crtu po crtu.
Krivulju leđa.
Položaj glave.
Pogled.
Uvijek bi nešto nedostajalo.
Uvijek.
Tada bi opet počeo ispočetka.
Prsti su mu bili raskrvavljeni.
Koža na jagodicama odavno je nestala.
Kad bi dlanom prešao preko stijene, osjećao je vlastitu krv pomiješanu sa sitnom kamenom prašinom.
Gen ga je jednom pronašao u mraku.
Dugo je šutio promatrajući crteže.
Po stijeni su se nizali deseci vukova.
Nijedan isti.
Nijedan dovršen.
“Zašto ga stalno crtaš?” upitao je.
Ard nije odgovorio.
Nije znao.
Naposljetku Gen dotakne jedan crtež vrhom prsta.
“To je vuk.”
Ard odmahne glavom.
“Ne.”
“Ja vidim vuka.”
“Ne vidiš.”
Gen ga zbunjeno pogleda.
“Što onda vidiš?”
Ard dugo nije progovarao.
Negdje vani začulo se udaljeno zavijanje.
“Tijelo vuka”, rekao je napokon. “Ali ne i ono što je u njemu.”
Gen se nasmije.
“U vuku je meso, krv i glad.”
Zatim ode.
Ard ostane sam.
Te noći nije crtao.
Sjedio je pred stijenom i gledao desetke vlastitih pokušaja.
Možda Gen ima pravo, pomisli.
Možda je vuk samo vuk.
Ali negdje duboko u sebi znao je da nije.
Jer kad je gledao životinju na grebenu, nije joj zavidio na snazi.
Nije joj zavidio na zubima.
Nije joj zavidio ni na slobodi.
Zavidio joj je na nečemu što nije znao imenovati.
Na nečemu što je izmicalo svakom crtežu.
Svakoj misli.
Kao dim koji nestaje među prstima.
Sljedećeg jutra ponovno je prišao stijeni.
Položio je krvavi dlan na kamen.
A onda preko najvećeg vuka urezao novu liniju.
Pa još jednu.
I još jednu.
Kao da ne crta životinju.
Kao da traži odgovor.
Odjednom zastane.
Pred očima mu zatitra slika.
Toliko jasna da se trgnuo.
Učini mu se da ne gleda špilju.
Ne gleda ni stijenu.
Pred njim je stajao čovjek kakvog nikada prije nije vidio.
Odjeven u čudnu odjeću.
Na leđima je nosio neobičan teret.
Pokraj njega stajao je još jedan čovjek.
Iza njih gorjela je neka bijela svjetlost jača od svake baklje.
Prizor nestane jednako brzo kao što se pojavio.
Ard dugo ostane nepomičan.
A zatim drhtavom rukom počne urezivati lik čovjeka u kamen.
Nije znao tko je.
Ni odakle dolazi.
Znao je samo da ga mora ostaviti uz vuka.
Kao dio istog odgovora.
Nekoliko tisuća godina kasnije planina je još uvijek stajala na istom mjestu.
Samo su ljudi bili drukčiji.
Slaven i Damir već su treći dan planinarili kroz visoke grebene.
Jutro je bilo vedro, ali poslijepodne je donijelo promjenu vremena.
Vjetar je pojačao.
Nebo se zatvorilo.
A prve pahulje počele su plesati oko njih.
“Nije mi drago ovo”, rekao je Damir i pogledao prema oblacima.
“Ni meni.”
Do večeri je snijeg postao toliko gust da su jedva razaznavali stazu.
Tada ugledaju taman otvor među stijenama.
Špilju.
Nije bila velika.
Ali bila je suha.
Dovoljno velika da provedu noć.
Dok je Damir skupljao granje za vatru, Slaven je krenuo istražiti unutrašnjost.
Što je ulazio dublje, zrak je postajao hladniji.
Svjetlost čeone lampe klizila je po zidovima.
Tada zastane.
Pred njim se pojavila velika kamena stijena.
Priđe bliže.
Srce mu ubrza.
Po površini su se vidjeli crteži.
Deseci vukova.
Jedan preko drugoga.
Kao da je netko cijelog života pokušavao nacrtati istu životinju.
“Damire!” povikao je.
Prijatelj dotrči nekoliko trenutaka poslije.
Nekoliko minuta nijedan nije progovorio.
“Koliko bi ovo moglo biti staro?” upita Damir.
Slaven nije odgovorio.
Nešto mu nije dalo mira.
Prišao je sasvim blizu stijeni.
Tada ugleda nešto što prije nije primijetio.
Među vukovima bio je urezan i ljudski lik.
Jedva vidljiv.
Gotovo izbrisan vremenom.
Slaven obriše kamen rukavom.
I osjeti kako mu se ledi krv u žilama.
Lik je imao njegove crte lica.
Njegov nos.
Njegovu bradu.
Njegovo držanje.
“Damire…”
Glas mu je zadrhtao.
“Dođi ovamo.”
Damir se nasmije.
“Nemoj mi reći da si pronašao blago.”
A onda ugleda crtež.
Osmijeh mu nestane.
“To nije moguće.”
Dugo su šutjeli.
Čuli su samo pucketanje vatre negdje iza sebe.
I vjetar koji je prolazio kroz planinu.
Slaven podigne pogled prema najvećem vuku na stijeni.
Iz nekog razloga činilo mu se da ga životinja promatra.
Ne kroz kamen.
Ne kroz vrijeme.
Nego izravno.
Kao da između njih nisu prošla tisućljeća.
Kao da je netko davno pokušao ostaviti poruku.
Ne o vuku.
Ne o lovu.
Ne o životu.
Nego o trenutku koji će tek doći.
Trenutku u kojem će se dva čovjeka skloniti od snježne oluje i pronaći trag nekoga tko je tisućama godina prije njih tražio isti odgovor.
Što je to u vuku?
I što je to u čovjeku što ga tjera da ga crta.
Dokle god postoji vrijeme.