70. OBLJETNICA BANOVINE HRVATSKE

POVIJESNI PRILOG
piše: Tihomir Pejić
U travnju ove godine obilježena je 70. godišnjica nestanka Banovine Hrvatske, koja je postojala od 1939. – 1941. godine, kad je nestala s pozornice povijesti.
Da bi ovaj povijesni prilog bio interesantniji, njegov autor prilaže i originalnu staru kartu Banovine Hrvatske, jedne od trenutno 30 karata Hrvatske iz privatne zbirke autora, koje čekaju da budu – uz pomoć dobrih ljudi – objavljene u jednom katalogu ili knjizi.

Slom Austro-Ugarske i stvaranje monarhističke Jugoslavije

Nakon svršetka Prvog svjetskog rata 1918. godine došlo je do sloma Austro-Ugarske, te je u Versaillesu u Francuskoj stvorena nova država u Europi: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Glavni grad te nove, multinacionalne državne tvorevine je postao Beograd, glavni grad Srbije. Vladar novonastale države postaje srpski kralj Aleksandar Karađorđevic (1888. – 1934.). Odmah nakon stvaranja te države Hrvati su vidjeli da su napravili veliku grešku, jer je uskoro nakon uspostave te države došlo do progona Hrvata. Stjepan Radić (1871. – 1928.), predsjednik Hrvatske republikanske seljačke stranke …kasnije samo Hrvatska seljačka stranka (skraćeno HSS) …opominjao je da se ne hrli u zajedništvo sa Srbijom te je tada izgovorio one poznate riječi: „Ne srljajte kao guske u maglu“. Vec na samom početku ujedinjenja je srpska vojska ušla naoružana u Zagreb, glavni grad Hrvatske, demonstrirajući na taj način tko se pita u novoj državi.
1922. dolazi do preustroja države na oblasti razbijajući tada granice Hrvatske. Netrpeljivost velikosrpske politike prema svemu što je hrvatsko  doseglo je svoj vrhunac 20. lipnja 1928. godine, kada je na Skupštini u Beogradu srpski radikalac Puniša Račić izvršio atentat na hrvatske zastupnike HSS-a. Na licu mjesta su ubijeni Pavao Radić, bratić Stjepana Radića, i Đuro Basariček, teško je  ranjen Stjepan Radić, a Ivan Pernar i Ivan Granđa lakše su ranjeni.
Stjepan Radić, predsjednik HSS-a i vođa hrvatskog naroda, umro je od posljedica ranjavanja 8. kolovoza u Zagrebu. Atentator, Puniša Račić, za zločin, gotovo bez premca u parlamentarnoj povijesti Europe, nije nikada odgovarao.
Nakon atentata na Radića, političar dr. Ante Pavelić (1889. – 1959.), kasniji poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, uvidio  je da je nemoguće mirnim putem dogovoriti se sa srpskom centralističkom vladom u Beograduu u vezi rješavanja hrvatskog pitanja, te tada ide u inozemstvo, odakle nastavlja svoj politički rad. Međutim, poslije Radićeve smrti dolazi dr. Vladko Maček (1879. – 1964.), Radićev zamjenik, na čelo Hrvatske seljacke stranke. 1929. srpski kralj Aleksandar proglašava diktaturu i preimenuje dotadašnju Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca u Kraljevinu Jugoslaviju. Ujedno uvodi novi preustroj države mijenjajuci granice unutar Jugoslavije. Formirane su devet banovina, od kojih šest od njih imaju većinsko pravoslavno stanovništvo. To je bio jedan daljni očiti pokušaj stvaranja Velike Srbije. 1934. je u francuskom gradu Marseillu ubijen kralj Aleksandar od jednog pripadnika makedonske revolucionarne organizacije, koja ja surađivala s hrvatskom ustaškom organizacijom. Na prijestolje za kralja Jugoslavije dolazi maloljetni Petar Karađorđevic, a do njegove punoljetnosti vlada knez Pavle Karađorđevic, bratić kralja Aleksandra. Knez Pavle je uvidio važnost rješavanja hrvatskog pitanja, pogotovo zbog napetog stanja u Europi, a rješavanjem hrvatskog pitanja htio je stabilizirati Jugoslaviju.

Postanak Banovine Hrvatske 1939. godine

26. kolovoza 1939. godine je došlo do Sporazuma Cvetković – Maček, kojim je formirana Banovina Hrvatska, nova politička jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije. To se je zbilo samo nedjelju dana prije izbijanja Drugog svjetskog rata. Banovina Hrvatska je stvorena spajanjem Savske i Primorske banovine te pripajanjem nekih mjesta iz pojedinih susjednih banovina. Teritorijalno je obuhvaćala skoro cijelu današnju Republiku Hrvatsku i dobar dio današnje Republike Bosne i Hercegovine. Od današnje Hrvatske u sastav Banovine Hrvatske nisu bila uključena Istra (tada u sastavu Kraljevine Italije), Baranja (tada u sastavu Dunavske banovine) i Dvor na rijeci Uni (tada u sastavu Vrbaske banovine). A u Srijemu se je, u odnosu na danas, Hrvatska čak i proširila, pošto se je Hrvatska tada protezala sve do istočno od Iloka. Od Bosne i Hercegovine su u sastav Banovine Hrvatske ušla područja od Travnika do Neuma te od Livna do Stoca, a na sjeveru Bosanska posavina od Dervente do Brčkog. Dakle, sva mjesta Bosne i Hercegovine koja su većinski nastanjena katoličkim Hrvatima. Treba spomenuti da je Banovina Hrvatska bila veća od današnje Republike Hrvatske i to za 10.000 kvadratnih kilometara. U opisu o opsegu i broju stanovnika Banovine Hrvatske  prof. Filip Lukas (1871. – 1958.), svećenik, geograf, geopolitičar i kulturni djelatnik, u knjizi „Geografija Kraljevine Jugoslavije“, drugo izdanje, Zagreb, 1940., str. 134., piše slijedeće: „Banovina Hrvatska ima 66.615 km² sa 4,024.601 stanovnika (popis 1931. godine). Godišnji prirodni prirast za Banovinu Hrvatsku iznosi (uzevši u obzir odgovarajući dio cjelokupnog prirodnog prirasta Jugoslavije) nešto više od 50.000. Prema tome danas Banovina Hrvatska ima oko 4,500.000 stanovnika ili 67.5 na 1 km² (1931. godine 60 na 1 km²)“.
Međutim, Banovina Hrvatska nije stvorena ni po povijesnim niti etničkim kriterijima, nego po vjerskim. O tome dr. Mladen Lorković (1909. – 1945.), hrvatski političar i kasniji ministar za vrijeme NDH; u svojoj knjizi „Narod i zemlja Hrvata“, Zagreb, 1939., na str. 221. piše slijedeće: „Razgraničenje nije temeljeno ni na historičkim, ni na gospodarskim, a ni na etničkim kriterijima, vec je odlučan kriterij bio konfesionalan. U Banovini Hrvatskoj nijesu okupljeni, kao što bi ime kazalo, krajevi s pretezno hrvatskim pučanstvom, krajevi, koji su u povijesnom smislu hrvatski, ni krajevi, koji po svome gospodarskom sustavu i zemljopisnom položaju gravitiraju prema Hrvatskoj. U Banovini Hrvatskoj okupljeni su tek oni krajevi, u kojima katolički Hrvati tvore većinu, dok su područja islamskih Hrvata gotovo beziznimno ostala izvan Banovine Hrvatske“.
Ovdje valja spomenuti činjenicu da je HSS u Bosni i Hercegovini imao veliki uspjeh upravo zahvaljujući Hrvatima islamske vjere, jer je u BiH djelovala Hrvatska organizacija muslimanske seljačke stranke, muslimanski ogranak HSS-a, na čijem je čelu stajao prof. Hakija Hadžić (1883. – 1953.), istaknuti Hrvat islamske vjere iz Bileće u istočnoj Hercegovini.
Banovina Hrvatska je imala status autonomije i nekoliko nadležnosti kao, primjerice, poljodjelstvo, trgovinu, šume i slično. No, izuzev Dravske banovine (Slovenija), sve ostale su banovine, koje nisu ušle u sastav Banovine Hrvatske, bile zvane „ostatak srpskih zemalja“.
Ban Banovine Hrvatske je postao dr. Ivan Subašić ( 1892. – 1955. ), odvjetnik i političar, odani čovjek beogradske vlade. Interesantno je da je uspostava Banovine Hrvatske bila veliki politički uspjeh Vladka Mačeka, ali i najveći poraz, jer je Banovina Hrvatska za hrvatske rodoljube bila premala, a za radikalne Srbe prevelika. Ona je ustvari trebala služiti kao platforma za daljne pregovore, ali do toga nije došlo zbog ratnih okolnosti.

Razbijanje Kraljevine Jugoslavije i stvaranje Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine

Premda je Kraljevina Jugoslavija 1939. objavila izjavu o neutralnosti, ona u ožujku 1941. pristupa Trojnom paktu. Dakle, postaje tada saveznik Njemačke, Italije i Japana. Ali samo dva dana nakon pristupanja Trojnom paktu je skupina časnika s velikosrpskom orijentacijom u vrhu vojske Kraljevine Jugoslavije izvršila puč, kojeg je poticala i britanska obavještajna služba. Tome puču su se priključili i komunisti. Tada su se izvikivale parole kao, na primjer, „Bolje rat nego pakt“.
Zbog toga je Njemačka u travnju 1941. godine izvršila napad na Jugoslaviju i bombardirala Beograd. Budući da nitko osim Srba nije branio Jugoslaviju, uskoro je slijedila njena kapitulacija.
10. travnja je pukovnik Slavko Kvaternik preko radia proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku (skraceno NDH), a doktora Antu Pavelića je proglasio poglavnikom.
Bitno je istaknuti da je proglašenje NDH učinjeno bez pitanja Njemačke i Italije.
17. travnja Jugoslavija potpisuje kapitulaciju. Sa slomom monarhističke Jugoslavije nestaje i Banovina Hrvatska, a umjesto nje nastaje Nezavisna Država Hrvatska, u čiji sastav ulazi cijela Bosna i Hercegovina i istočni Srijem sa gradom Zemunom.
Na kraju treba reći da je Banovina Hrvatska bila stvorena samo da bi se održala Kraljevina Jugoslavija, a čim bi se situacija poboljšala, beogradska vlada bi je zbog svoje velikosrpske politike opet ukinula.
Jedan od glavnih razloga sloma Kraljevine Jugoslavije je upravo bilo i neriješeno hrvatsko pitanje, pogotovo u pogledu pripadnosti Bosne i Hercegovine. A upravo je pitanje o Bosni i Hercegovini ostalo jedno od glavnih problema jugoistočne Europe i dan-danas, i u skoroj budućnosti bi iz više razloga moglo doći do njezinog raspada.