Iz novinarske bilježnice
piše: Sonja Breljak
Berlin/U glavnom njemačkom gradu je nastupilo vrijeme školskog odmora za djecu i mlade pa u ravni s time i godišnjih odmora odraslih. A minulo vrijeme parada. Ono naime, prohujalo s prošlim vikendom. Nijemci inače vole takvu vrstu uličnih zabava. Na pretek ih ima preko cijele godine. U glavnom gradu pogotovo. Prije dva tjedna gradom su “prašili” sudionici Karnevala kultura. Milijun posjetitelja na ulicama. Čak je i Love parade iliti tehno parada koja je u Duisburgu tragično završila, u Berlinu, gradu širine u više smjerova, imala svojevremeno puno uspjeha.
U tjednu iza, još se moglo birati, kuda …na koju od brojnih uličnih zabava?! Ja izabrah onu na Prager Platzu, tamo naime, nastupali folkloraši Hrvatske zajednice, pa eto …
Istovremeno …grad je pun, živ na više mjesta. Na najprometnijim i turistički najposjećenijim dijelovima KuDamma, održava se Cristopher Dey, nešto poput takozvane Parade ponosa održane u Zagrebu a prethodno i u Splitu. O tome se manje-više sve zna. Pričalo se, pričalo … pa zašutjelo! Mi rijetko temu ili problem rješavamo u kontinuitetu već „gasimo požar“ kad se mora. Tako je i sa spomenutim.
Dakle …u Berlinu je to jedna sasvim druga priča. Povelika u svakom slučaju. Naime, ovom protestnom skupu homoseksualaca, kako ovdje kažu … Christopher Dey, prema ulici u Americi gdje je 1969. bilo sukoba s policijom …priključilo se u neposrednom sudjelovanju i promatranju oko 700 tisuća posjetitelja. A na čelu –gradonačelnik grada Klaus Wowereit, vrlo ljubezan čovjek, omiljen od sugrađana i birača, poznat i po rečenici: -Ich bin Schwul und das ist gut so!
Berlin je velik. Grad –država. U njemu ne susrećete ono što ne želite, ono čemu ne težite, što ne podržavate, ne uživate –tamo ne idete, niti ono dolazi k vama. Tom logikom. No, ponekad to bude i drukčije. I do susreta …iako nevoljko …ipak dođe.
Tako eto, prije koju godinu, putovao naš crkveni zbor na natjecanje crkvenih zborova. Dogovorili susret i vrijeme polaska. Rano je jutro. Ulazimo u autobus jedno po jedno. S nama župnik.
Uobičajeno, autobusni prijevoznik na ovakva putovanja šalje Slavka, našeg Slaveka. No, ovoga puta nije. Na kraju krajeva, svejedno nam tko vozi. Važno je da to čini dobro, da smo u sigurnim rukama …tako razmišljamo jer za volanom je–žena! Crvenkasta kosa joj se u slapu spušta preko ramena …
Samo što se smjestismo na sjedala, eto nam iznenađenja.
–Hallo, ja sam vaša vozačica ….kaže nam.
–Zovem se Juliane. Prije sam bila muškarac a sad sam žena!
Muk nastao u autobusu. Ostali bez teksta. Na putu ostadosmo dva dana. I Juliane s nama. Odnosi u autobusu zategnuti, nekako vještački. Je li tu stvarno riječ o kakvoj provokaciji prijevoznika ….kako pomislismo …ili je sve slučajnost?
Taj naš susret „treće vrste“ ni do danas nisam zaboravila. Niti tu našu …moju vlastitu …nelagodu. Kako je obrazložiti?Čime je opravdati? Je li nesmotreno postupio prijevoznik? Jesmo li u odnosu na Juliane, imali diskriminirajući stav? Tko bi to znao.
U ovakvim slučajevima obično se prisjetim profesora Tomića, s Fakulteta politčkih nauka u Sarajevu. On je imao mjeru za mjerenje takvih osjetiljivih stvari, moralnih karakteristika čije posjedovanje svatko prvotno zanijeka.
–Jeste li rasist? …upita se najprije otvoreno i direktno ispitanika.
-Bože sačuvaj, naravno da ne …odgovara sugovornik.
-Znate li da drugdje žive i ljudi crne, žute boje kože?
-Naravno, ništa protiv.
-Što biste rekli na to da recimo crnci u velikom broju, žive u vašem gradu?
-Nije baš uobičajeno …ali dobro, zašto ne.
– Što biste rekli na to da žive u velikom broju u vašoj ulici?
-Kud baš u mojoj ulici …ok, ok ništa protiv.
-Što bise rekli da crnac živi u vašoj zgradi, recimo da vam je postanar u stanu.
– Samo nam je još to trebalo! Ali kad se mora -mora.
-Što biste rekli na to da se crnac zagleda u vašu kćerku i oženi ju?
-Ma šta …moju kćerku!!!!
I tu sad nastade neviđena gužva. Neki su još dugo nosili plave fleke i razbijeni nos.
Tako je to s ispitivanjem. Pregledom vlastitih sjećanja na ovu temu, ustanovih kako ni sami pri „susretu treće vrste“ ne bijasmo oslobođeni predrasuda …skoro da bi netko imao i plave fleke da nam predloži nešto slično kao pri provjeri stvarnih stavova po receptu dr. Tomića. Pa mi krivo radi toga, grize me savjest porad diskriminacije koje nismo oslobođeni.
U Splitu Parada ponosa nedavno prošla loše i uz sukobe, Poslije …Zagreb malo popravio tu sliku. A tek Berlin, sa 700 tisuća posjetitelja! Organizator pripremio dodjelu nagrada prijateljima, onima koji njihovu organizaciju i ciljeve, jako podržavaju. Pa nagradu namijenili uglednoj filologinji, Judit Butler iz Amerike. Koja je nagradu … odbila primiti!
Pa organizatoru, spočita upravo ono što on demonstracijama, predbacuje drugima –diskriminaciju!
–Diskriminaciju, koju prebacujete drugima, sami imate u svojim redovima. Diskriminirate žene, invalide, stare, bolesne, drukčije boje kože, siromašne!
Sad i meni malo lakše, doživljaj i putovanje s Juliane manje pritiska. Eto, i kod onih koji demostriraju …čitaj paradiraju …i traže prava i prava, protive se razlikovanju i diskriminiranju, vidljivi tragovi tog istog zla.
E, moj Cristophere!