UZORITI U GRIJEHU

TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen
U Hrvatskoj nam utjecajni pojedinci i skupine iz dana u dan slikaju svoju sliku Hrvatske kao premreženu zločincima i zločinima, kao nazadnu, nerazborito vezanu uz prošlost, ali ponajprije tužnu. Smatram opravdanim reći da je najveći grijeh protiv Domovine onaj koji u ljude i narod uvlači besperspektivnost, tugu i strah. ( Josip Bozanić )

Neki utjecajni pojedinci i skupine unutar Katoličke crkve svako ozbiljno raspravljanje o hrvatskim problemima, o politici, ekonomiji, socijalnom uređenju, slobodi, samostalnosti, suverenosti …sa svog stajališta smatraju neprihvatljivim i nepodnošljivim, čak i štetnim, pa i grešnim.

Svako hrabro zauzimanje određenog stajališta i njegovo zastupanje za njih je čak i napad na državu i njene institucije, a zaboravljaju ili ne znaju da je upravo stanje totalitarizma napad na državu i njen suverenitet. Hrabra i slobodna stajališta za njih su zlo, suvišnost i nepotrebnost koje treba isključiti i osuditi, a zaboravljaju ili ne znaju da se time slabi politička linija u kojoj su bitna razlikovanja.

Oni načelno i stvarno izbjegavaju i onemogućuju one napore i ideje koje hoće iskreno, pošteno i savjesno zastupati ideju i djelatnost slobode, koje hoće djelovati u slobodi i za slobodu. Ti pojedinci i skupine, ni manje ni više, podupiru i produžavaju proces totalitarnog oblika vlasti i vladavine u RH. Uz taj smjer i pravac, koji ih karakterizira, odabrali su i drugi smjer i pravac svoga djelovanja, a taj je izdaja hrvatske povijesne volje za nezavisnošću.

Izabravši te pravce i smjerove izabrali su liniju ropstva, a svom ropskom djelovanju daju pred narodom autoritet, ispravnost, superiornost, dok liniji i smjeru slobode daju značaj grešnosti, ludosti, neuspješnosti. Iako je ovaj potonji put jedini ispravan put u odnosu prema osjećajima i politici hrvatskog naroda oni nameću ona shvaćanja koja su ubitačna po hrvatski narod uzorno podržavajući, braneći i reklamirajući nosioce pritiska i nosioce ideja današnjih zabluda.

Ta i takva njihova uzornost nije od danas. Oni su uzorno podržavali, branili i reklamirali i bivšeg premijera i njegovu totalitarnu vladavinu koja je ponižavala čovjekovo dostojanstvo. Kad se u vrijeme te vladavine upozoravalo na činjenicu da se narod krade, vara i drži u ropstvu, da se pojedinci bogate na račun naroda, da se mnoštvo ljudi isključuje od zemaljskih dobara, da je narod pogođen jadima, kako u ekonomskom i društvenom pogledu tako i u svojoj nutrini, da ravnotežu zemlje narušava odnos HDZ-ovih i SDP-ovih oligarha, kao bogate manjine s jedne strane i siromašnog naroda, kao većine s druge strane, da Hrvatska upada iz nesreće u nesreću, tada su neki utjecajni pojedinci unutar Katoličke crkve, braneći tadašnju vlast prozivali autore takvih činjeničnih stanja “nostalgičarima za nekim prošlim vremenima“ Danas je potpuno jasno da su ti autori bili u pravu, što dokazuju razmjeri katastrofe prouzrokovane tadašnjim načinom vladanja u Hrvatskoj.

Isto takvo današnje djelovanje i pisanje nazivaju “najvećim grijehom protiv Domovine“ što jasno pokazuje da ono konstantno iskorištavaju i upotrebljavaju svoj autoritet da svaki pokušaj živih sila, koje rade i razvijaju ideju i komponentu razvijenosti, slobode i napretka sustavno osude i minoriziraju. To nisu uzoriti pastiri koji su u službi naroda i u službi očuvanja hrvatske suverenosti. To su samovoljnici koji se protive istini, a pristaju uz nepravdu iz razloga da se ne bi zamjerili ovozemaljskim gospodarima i uzdržavateljima, koji su zaboravili ili ne znaju da se ujedno ne može služiti Bogu i Mamonu, da je služenje dvojici gospodara Bogu neprihvatljivo, da je služenje bogatstvu izvor grijeha i da vodi u grijeh.

Veoma utjecajni pojedinci i skupine unutar Katoličke crkve nisu dorasli današnjoj i svojoj povijesnoj ulozi. Oni iz svojih niskih pobuda priganjaju šiju, pa to isto traže i od svih drugih. Takva politika neće se slijediti. Okretanje glave, šutnja i pasivnost, imunost na nepravdu nisu i ne smiju biti praksa svih nas, ne smiju biti dio naše svakodnevnice. Praksa treba biti dosljednost u borbi za istinu, bez obzira što ta istina proizvodi bjesove.

Pojedinci koji istinito oslikavaju današnju Hrvatsku tom istinom ne ugrožavaju slobodu Hrvatske i dostojanstvo hrvatskog čovjeka. Oni u prvom redu ugrožavaju vjerovanje i vjeru u laž. Oni istinom izazivaju mržnju, osjećaj ugroze i strah kod onih koji žive u laži, jer laž osjeća strah pred istinom i boji se istine. Istina je laži smrtni neprijatelj i tamo gdje istina djeluje i boravi laž teško opstaje.Eventualno može opstati izvjesno vrijeme samo ako je društvo u cjelini i cijelosti sagrađeno na laži, ako je društvo u cjelini povjerovalo u laž i prihvatilo je istinom. Tamo gdje se živi u istini, gdje je istina prihvaćena nema straha, jer istina se ne boji i nema se čega bojati

Ujedno su ti pojedinci i skupine unutar Katoličke crkve i glavni kočničari koji koče cjelokupnu vjersko-moralnu varijantu da se razvija u ideji smisla i odgovornosti. Po tim pojedincima i skupinama, kao uzrokom, ušutkani su mnogi unutar Katoličke crkve, a upravo su oni ti koji bi trebali najviše raditi. To je glavni razlog da su mnogi pastiri pasivni promatrači bez glasa i bez udjela, što je dovelo do tužne činjenice da su Hrvati danas po pitanju vjere i morala nerazvijen narod. Bog i moral isključeni su iz kulture, društva i političkog života. Većina Hrvata katolika danas ne zna objasniti sadržaje vlastite vjere i svoj katolički identitet.

Ti pojedinci i skupine uzrokom su da je Katolička crkva danas potisnuta i marginalizirana u društvu, da se boji otvoreno i jasno govoriti, da je izgubila odlučnost, da prešućuje istinu, da u njoj raste strah, da se boji, te da iz razloga straha nije savršena u ljubavi ( 1 Iv 4,18) Kao takva ona nije u stanju ispuniti svoj plemeniti zadatak ( 1 Tim 6,12)

Crkva je zapala u vlastitu moralnu krizu i na mnogim poljima svog djelovanja ona se boji i živi u strahu, a temelj vjere nije bojati se i biti u strahu. Strah je neprijatelj vjere i može se nadvladati jedino vjerom ( Fil 4,13) , te stoga ušutkana većina klera mora donijeti odluku- i dalje se bojati ili vjerovati.

Današnja tužna slika Hrvatske rezultat je i tog straha, a ovakvu Hrvatsku kakva je danas nismo željeli i ne želimo. Uspostavom svoje države očekivali smo i tražili pravu istinu i pravu slobodu. Društvo u kome će čovjek zaista biti čovjek sa svojim neotuđivim pravima. Hrvatski čovjek danas ima prava onoliko koliko mu vlast daruje. Vlast koja je prisvojila moć mjeri i važe koliko će hrvatski čovjek imati svojih prava i tu se ne može govoriti o narodu kao subjektu i nosiocu svojih prava koja su neotuđiva i neodreciva.

Između ostalog ta prava su i pravo na slobodan razvoj i život, kao i pravo na domovinu, pravo na suverenitet i identitet. Hrvatski narod napose ima pravo da živi svoje dostojanstvo, svoj identitet i svoj suverenitet na tlu svoje domovine, da ne bude nikome podčinjen, ni od koga potlačen. Ta načela kao neprolazne vrijednosti Crkva sveukupno ne zastupa, a time niti odgaja za čovjekoljublje i rodoljublje niti crpi svu istinu iz Božje riječi.

Ona po svojim utjecajnim pojedincima i skupinama slijedi vlast koja ne postupa ni po zakonu ni po pravu. Slijedi nametnutu politiku tuđih shvaćanja o spasonosnim zajednicama i po njima se zalaže za novi integracijski proces, što je protivno volji naroda iskazanoj početkom devedesetih godina. Umjesto jačanja hrvatske države ti pojedinci i skupine sudjeluju u njenom likvidiranju proturajući tezu da je sve to potrebno zbog zajedničkih interesa europskih naroda i da se ti zajednički interesi trebaju utvrđivati zajedničkom državom. Tih zajedničkih interesa nema, jer se tu radi samo o interesima velikih i moćnih naroda i o prikrivenim interesima i idejama katolicizma u cjelini a sve na štetu hrvatskog naroda.

Prava je istina da hrvatski narod, kao okvirni narod u sklopu EU neće biti državni narod, neće biti suvereni narod, jer neće biti samostalan i nezavisan o drugima u svojim unutarnjim poslovima, neće imati potpunu nezavisnost i vlast države-naroda na vlastitom teritoriju u odnosu na tuđe utjecaje. Neće biti jednak i ravnopravan, jer u EU okvir ne ulaze s jednakim pravima kao drugi narodi. Hrvati se odriču dijela suvereniteta, a mnoge moćne i jake zemlje uvjetovale su i pazile da im se suverenost i suverenitet ulaskom u EU ne rastope. Jasnije rečeno čuvaju svoju samostalnost i nezavisnost naspram drugih u svojim unutarnjim poslovima i vanjskim odnosima

Stoga treba reći da je guranje Hrvatske i hrvatskog naroda u EU okvir po postojećem modelu, a i mimo njega, jedne vrsti antidržavno djelovanje istovjetno s izdajom.

Nismo se borili za nikakvu novu autonomiju u novom okviru, već smo se borili za samostalnu državu i potpuno je pogrešno ponovno nametati narodu put političkog oportunizma i novog federalizma kojeg uz aktualnu politiku nameću utjecajni pojedinci i skupine u Katoličkoj crkvi. U okvirima i federacijama nema ravnopravnosti, tu se ostvaruje zločin, teror i diktatura, to jasno pokazuje naša povijest koju treba čitati, vrlo dobro i pažljivo čitati da se iz nje nešto nauči, a ne da ju se ponavlja. Nametanje ideje okvira sa svim njenim posljedicama naspram slobode i suverenosti pomanjkanje je svijesti i savjesti, to je samoobmana i zamračenje čistoće naših interesa.

Bili smo dio kombinacija, bili smo pokusni kunići na kojima je pokazana sva štetnost okvira po nas same i pravo je naše danas svakome jasno reći s potpunom naučnom odgovornošću – tko je narod, a nema države treba se za državu boriti, a tko ima državu neka se okani kombinacija i okvira i neka tu državu ne dopusti uništiti ni u kakvom okviru, jer to ne afirmira državu-narod i prema tome predstavlja jedan besmisao.

Dužnost je stoga biti uzorit i ustrajan u “grijehu“ i ne tražiti opravdanje kako se iz straha pred moćnicima ne smije boriti za istinu i govoriti istinu, jer se iz straha pred savješću istina ne smije prešućivati. Dužnost je današnjeg pokoljenja ostvariti Hrvatsku u idejama političke, kulturne, vjerske i socijalno-ekonomske slobode, a nikako uništavanjem hrvatskog naroda i njegove slobode u novim kombinacijama, federacijama i okvirima. To predstavlja grijeh prema Domovini u punom smislu riječi.