JANKOVAC – BISER GORNJE SLAVONIJE

Nek se pamti i spominja
piše: Željko Mužević
Još ga je Josip E. Tomić, autor povijesnih romana, u svom putopisu nazvao “biserom gornje Slavonije”, a pjesnik Franjo Ciraki mu je posvetio idilični ep “Jankovo ljetovanje”. S Jankovcem se družim tridesetak godina i uvijek se rastajem s “doviđenja”, jer taj šumski proplanak na Papuku, 475 m iznad morske površine, u sebi ima nešto više od zanosne prirode. Jankovac ima dušu. Je li to duh nemirnog grofa Jankovića što luta između debala miješane bjelogorice i crnogorice, ploveći dvama jezerima u kojima kroz vodeno raslinje lijeno plivaju ribe, utkan u slap Skakavac – jedini takav u Slavoniji, koji se zaglušujućom hukom strmoglavljuje s 35 metara visoke hridi u kanjon Kovačice ploveći ka Slatinskom Drenovcu i Slatini? Ili je nešto drugo? Godine prođoše, a ja nikako nisam mogao dokučiti zbilju.
Grofova kletva
Grof Josip Janković, vlasnika tada brojnih posjeda od Voćina do Virovitice, zaljubljenik u prirodu, došao je sredinom 19. stoljeća na ovaj posjed, odlučivši svoje zrele godine provesti uređujući jednu lijepu dolinu blizu vrha Papuka. Napustio je raskošan život u Beču i kao samac živio na Papuku do 1862. Prvo je sagradio lovački dvorac, potom dva protočna jezera, za uzgoj pastrva i za vodoopskrbu. Da je grof potpuno uspio, svjedoči vodopad Skakavac koji je nezamisliv za to podneblje.
Kažu da je nad Jankovcem grofova kletva zbog oskvrnuća posljednjeg mu počivališta u grobnici iznad izvora što nadvisuje dolinu. Neki zli ljudi mu razbiše sarkofag tražeći blago te grofove kosti rasuše dolinom koju je toliko volio. A njegovo blago bio je upravo Jankovac kojeg je 1862. izabrao za svoje posljednje počivalište.
U stijeni iznad jezera, u prirodnoj špilji, nalazio se mramorni sarkofag grofa pl. Josipa Jankovića, s natpisom na mađarskom i crkvenoslavenskom jeziku. Nešto više, nalazi se uska i mračna, oko 20 m duga Maksimova spilja, nazvana po hajduku Maksimu Bojaniću koji je sredinom 19. vijeka palio i žario ovim dijelom Slavonije. Zbog pljačke grofove grobnice na Jankovac je, kažu, pala kletva i navodno je zbog toga čak tri puta gorio planinarski dom kojeg je još on sagradio. Prvi planinarski dom u ovom je biseru prirode izgrađen je 1934. no kako je za vrijeme rata posve uništen, planinari su 1951. izgradili novi dom, koji je 1987. teško stradao u požaru. Već iste godine nastaje novi, koji je opet tijekom Domovinskog rata teško oštećen te ga je ponovo trebalo obnoviti.
Praotac zaštite prirode
Nakon niza godina zapuštenosti i devastiranosti, Jankovac danas ponovo dobiva nekadašnji sjaj zahvaljujući Hrvatskim šumama koje su preuzele brigu o njemu. Do sada je u obnovu doma i uređenje okoliša uloženo više od pet milijuna kuna. U rujnu 2005., gradeći poučnu stazu na Jankovcu, rangeri Parka prirode Papuk pod debelim šumskim naslagama zamijetili su stepenice ukopane u sedri. Još jedno podsjećanje na grofa Jankovića, koji je, očito, bio praotac zaštite prirode.
– Možemo reći da se grof Janković bavio i turizmom, jer su pripadnici austro-ugarske elite i crkveni velikodostojnici prije 150 godina dolazili u Jankovićevu lovačku kuću na ljetovanje. Za tako važne uzvanike bila je izgrađen šetnica ispod samog slapa. Njene tragove tek otkrivamo. Do sada smo na jednom mjestu otkopali 18 stepenica, na drugom još 12, a ispod samog slapa ima još petnaestak isklesanih stuba. Kad smo maknuli zemlju i humus, vidjeli smo kako je to nekad izgledalo. Tu ćemo šetnicu urediti prema pronađenim fotografijama starim sto i više godina, a pokrenut je i postupak da se to područje s grobnicom grofa Jankovića proglasi kulturnim dobrom. U projekt su uključena ministarstva turizma i kulture – kaže ravnatelj PP Papuk mr. Ivica Samarđić.
A da Jankovac još uvijek skriva puno iznenađenja, ukazuju i nađeni ostaci pradavnoga života. Ovaj dio Papuka još je u miocenu, malom djeliću tercijara, bio samo jedan otočić Panonskog mora o čemu svjedoče brojni fosilni nalazi školjkaša, grebenotvoraca te ostalih morskih organizma među kojima – i morskog psa!
Papuk – keltska “zaključana gora”?
Da su tu od praiskona živjeli brojni narodi govore i nedavni pronalasci na samom vrhu Papuka, iznad samog Jankovca. Na nadmorskoj visini između 900 i 935 metara pronađeni su brojni keramički ulomci koji govore o životu na ovom području od 4. stoljeća prije Krista pa do srednjeg vijeka (13. stoljeće). – Još smo zapazili nekoliko ulomaka keramike latenska (mlađe željezno doba na. a.) kulture, što poistovjećujemo s Keltima i keltskim utjecajima. To je zanimljivo zato što ispod Papuka prolazi jedan put koji se naziva rimskim. No, je li to doista rimski put arheolozi moraju utvrditi. To je važno stoga što nam stari pisci govore da je između dva keltska plemena, koji su živjeli u području Alpa i onih koji su živjeli u Podunavlju, granica išla nečim što se zove mons klaudius (“zaključana gora” op. a.), koju arheolozi traže već stotine godina u gorju od Fruške gore do Bilogore pa nadalje… Osim oblika ključa, to je zapravo jedina vododjelnica koja dijeli Slavoniju na dva dijela, između sliva Drave i sliva Save. Ono po čemu je to još značajno jest da su Rimljani kasnije podijelili provincije Panonije poštujući kao i obično zemljopisne ali i etničke granice. Jedna od tih granica je išla upravo između ta dva keltska plemena odnosno razdjelnicom mons klaudijus. Keltski nalazi nas upućuju da bi upravo ovdje mogao biti strateški položaj, s kojega se vidi daleko u Mađarsku, skoro do Pečuha – objašnjava arheolog dr. Hrvoje Potrebica.
Kad grobovi progovore
O nekadašnjim stanovnicima Jankovca, njemačkim staklarima, svjedoče ostaci starih nadgrobnih spomenika. Na petom kilometru od Jankovca, kod prvih kuća Slatinskog Drenovca, nalazi se crkva i groblje koje je godinama čuvalo jezivu tajnu. Kad sam tamo boravio prije četvrt stoljeća mještani su mi pokazali, samo tri-četiri metra od crkvenih zidova, otvor, bolje rečeno podzemnu obzidanu prostoriju, punu ljudskih kostiju. Rekli su kako je ta masovna grobnica neznanih (tada) nesretnika slučajno otkrivena negdje 1970., zahvaljujući jednom konju koji je djelomično propao kroz svod grobnice. Ukazao se stravičan prizor: mnoštvo kostiju i lubanja zabjelasalo se na danjem svjetlu. Najhrabriji su sišli unutra i pomoću štapova kroz kosture pokušali pronaći dno. Nisu uspjeli. Kazivali su kako ne pamte, a nikakav zapis ili usmena predaja o masovnom pokolju na tom području nije sačuvana, tj. nije mi bila dostupna. Iako sam nazivao muzeje u Slatini i Orahovici nitko mi ništa nije mogao reći o toj grobnici. Tek 1992. obznanjeno je da je tu sahranjeno više od 500 domobrana koje su partizani pobili 1945. Na mjestu stratišta danas se nalazi veliki križ i spomen-ploča s popratnim tekstom.