piše: Gordana Knežević
Postoje različiti oblici zlostavljanja. Najraširenije je obiteljsko zlostavljanje, a može biti i muško, kao i žensko. Danas bih pisala o zlostavljanju žene … i o nekom čudnom fenomenu koji se dešava. Što je žena više zlostavljana, manje se o tome govori. Živi se u modernom društvu, a feminističkih udruga gotovo da ima svaka gradska četvrt, a ipak tema o zlostavljanju žene je sve manje zastupljena, možda i zato jer je već postala uobičajena, čak i pomalo dosadna za neke. Ponekad se govori i da su si žene i same krive…
Zamišljamo si uvijek sliku pretučene žene. Obično to ide jedno s drugim, a na to nas upućuju kojekakve fotografije.
Ali što je sa onim koje možda vidite svaki dan i čini vam se da su sasvim u redu jer su gotovo uvijek nasmiješene? Što može značiti taj osmijeh? Samo grč na licu ako vam se i oči ne smiju, a tužnim osobama pogled je prazan, besciljan, ugažen i bez nade. Takovim ugaslim pogledima posvećujem ovaj članak …zato jer imaju dušu i osjećaje, iako nastoje ubiti svaki osjećaj u sebi jer tako ubijaju i bol. I nije važno ako samim pokušajem ubijanja osjećaja znaju da će ubiti i ljubav i milost i blagost…
Nije bitno …jer boli, ne bude više.
A boli su različite. Mogu biti i fizičke, iako kada su i fizičke uvijek idu zajedno s našom psihom, a često su dugotrajnije i psihičke bez možda evidentnih fizičkih znakova …i te su najlukavije, a nagrizaju polako i postepeno i bez da ih odmah uočavamo. Tu su …u nama …i postaju naša surova stvarnost onoga jutra kada shvatite da se više ne radujete danu a bojite se noći.
Dah postaje težak baš kao i život. I što vam je dah kraći, ubrzaniji, besmislenost života postaje sve veća …kao i strah …uvijek je prisutan. Kada mislite da se ne bojite više … najviše se bojite upravo tada kada više ne prepoznajete niti strah, jer on se pretvara u sram..
Čemu sram?
Ne bi trebao biti vaš, a ipak postaje vaš suputnik …svakidašnji suputnik. Dani vam postaju sram …sve se pretvara u sram, a to je najgore, jer tada ste izgubili kriterije i svako samopoštovanje. A zbog čega?
Smatram svakog muškarca zlostavljača prije svega velikom kukavicom jer u čemu je hrabrost u primitivnom i sirovom?
Jadne duše koje nisu nikada naučile voljeti, a sila postaje njihovo glavno oružje.
To je ta sila koja vam je ubila snove i nastavlja ranjavati. Potrebno je shvatiti da je veličina i snaga baš na vašoj strani i da ste jače od svega …i da možete koračati još uvijek. Svatko od nas ima snagu koje nije niti svjestan, a u stanju ste je pronaći upravo onda kada vam je najviše potrebna …baš i kao i milost i volju za ne okretati se više nikada unazad. Moguće je …i nije iluzija da vaše dane gledate ponovno kroz vaše najmilije boje.
Potrebno je samo ponovno početi voljeti sebe …i to neće biti egoizam, ne u vašem slučaju …biti će to olakšanje i izlaz iz nečega što ne pripada vama, iz nečega što ne zaslužujete jer vrijedite …prije svega kao osoba iako vas je netko uvjeravao da ste nitko i ništa. Ništa mogu biti samo prazne i jadne duše koje ne pronalaze mir same sa sobom …a vi to zasigurno niste.
A onaj grč na licu …umjesto osmijeha …može ponovno postati osmijeh …onaj istinski …iz vaše nutrine. Baš kao i oči …mogu se smijati ponovno i bez obzira na sjetu. Život je samo vaš i još uvijek čeka na vas…
Kao što rekoh …ovo posvećujem zlostavljanim ženama. Neke toga možda još uvijek nisu svjesne. Želim im da se prepoznaju što prije jer život nije iluzija i zašto ga ne biste živjeli u njegovoj stvarnosti?
Ništa nije nemoguće, kao ni voljeti se. Onda nema straha, nema niti srama … ostavite ga onima koji vas osuđuju jer ne znaju što čine…
Stvarnost je bol, stvarnost je zlostavljanje, a stvarnost može biti i vaš bunt … prema bolu i sramu.
Nemojte više ubijati osjećaje. Oni su vaši i potrebni su vam, jer ćete njima ponovno početi osjećati …i voljeti…