BAKINA ČIPKA

BAKINA ČIPKA
piše: Gordana Knežević

…I dani se pišu kraćim trenutkom, kada linija nebesko plavog blijedi… kao stara čipka iz bakinog ormara, a podsjeća na ono vrijeme, koje je ostalo živjeti…

…u pričama

…u sjećanju

…u ponekoj uspomeni

i u kojoj bori više…

a ipak jednako je draga i možda i još više moja i lijepa.

…Ostajem zarobljena, uhvaćena trenutkom sjećanja, a budim ih dodirom, laganim, nježnim, držeći gotovo bojažljivo uspomenu, ne želeći promijeniti ništa…

…niti jedan nabor…

…i moj život pišem naborima mojim…

Dani su ugaslog ljeta, iako još uvijek griju i prožimaju, ipak namočeni izmaglicom…

I sama bivam uronjena, obavijena ispranim.

Isprana su moja sjećanja, brižljivo izvezena neminovnošću prolaznosti, a ostaju u mojim osjećajima kao nešto prošlo ono što sam nekada živjela jarkim bojama i prodornim mirisima…

Ostalo je samo sjećanje, proživljeno izbljedjelom čipkom, lagano položene na mojim koljenima, nekada negdje od nekoga pažljivo pohranjene u vremenu sjećanja…

…a danas ovim kratkim trenutkom živim ponovno …tu ljepotu …izbljedjelu …zaboravljenu, ispranu lošim …i uživam u blistavosti njezine patine…

…i zato je magična…

…i ne bih željela novo…

…savršeno bijelo…

…nenaborano

…sterilno

Želim ju upravo takvu…

…ispranu, izbljedjelu i s ovim žutim mrljama…

od vremena i udaraca

…i s ovim mirisom suhe lavande

…i zbog nje se osjećam živom

…zbog ove patine…

…niti ugaslo ljeto ne znači kraj …jer boje su još uvijek jednako moje i moguće da čula prožimaju više…

ili tek sada …kad su zrela …opojna i omamljujuća…

…kao lavanda …obavijena brižljivo izbljedjelom čipkom…

…omamljuje …prožima i budi čula

…i kada jarko pomalo postaje zagasito …kao moja sjećanja …na ono jučer …a nešto živim i kao moje danas…

…i shvaćam kao kraj jednog ljeta, kada svjetlost postaje kraća, a tama donosi smiraj …od užarenoga i jarkoga…

odmor od glasnosti i jakosti …i ostaju  kao razliveno žutilo koje osjećam kao sunce …i toplo je, baš ovako razliveno na bijelom.

A zadovoljstvo pronalazim i u neminovnosti onoga sutra

…i već mi misli lutaju dalje …tamo kada naši trenuci svjetlosti postaju sve duži …i duži…

i gotovo da mogu ponovo osjetiti miris …slatkoga, i možda je to i ovo mirisno plavo što pokreće

…zatomljeno…

…zaboravljeno.

I spuštam pogled …i tko zna tko ju je vezao i čije misli i prošlost mogu osjećati, a mrlje ostaju samo kao nečujni podsjetnik vremena…

I tko zna čije su nade bile utkane?

…A ja, ja gotovo da mogu dodirnuti i snove…

…moje i nečije…

i ova izmaglica kasnog ljeta

i sve je tiše …mirnije, gotovo da spava, a boje se miješaju …stapaju, razlijevaju zajedno s oblacima…

i bakina čipka …kao jedan oblačić …u sjećanju prolaznosti vremena…

…i ovo moje kasnoljetno putovanje, lagana uznemirenost od ovoga što susrećem, lagana strepnja zbog onoga ka čemu idem.

…putovanje …naše i svakidašnje.

Malo uzdrhtale sjete kada silovitost ustupa mjesto plahom, jer sve se nečujno, neprimjetno gasi i nestaje…

…te ostaje samo kao sjećanje

i nestaje u izmaglici, kao ovo ljeto koje se neminovno gasi, umorno od siline i traži smiraj u ispranom…

…izmaglici naših sjećanja …a ostali su samo pokoji mirisi obavijeni našim prošlim životom …i mojim

…i pohranjujem, brižljivo spremam, ostavljam i mrlje kao trag mojeg vremena, koje i nije bilo samo moje

…a dodir je hrapav, osjećam svaki nabor, a glatko donosi olakšanje, kao i mirenje s neminovnim, a neminovno je bilo i ono što je prošlo…a ostalo je kao ova bijela čipka s razlivenim žutim, položena pažljivo na mojim koljenima.

…i lavanda koja je budila sjećanje …i nju ostavljam upravo tu, da počiva i dalje, spremljena nekada davno i ostavljena našim sjećanjima.

…i slatko je susresti nešto ostavljeno i proživjeti jačinom uspomena

…i vratiti se bljedilu

…prolaznosti vremena

…i utopiti se u bojama ugaslog ljeta.

I podižem lijeno bakinu čipku …ostati će ponovno tamo, negdje zaboravljena …pospremljena u nekom trenutku vremena.

…a ja se vraćam mirisima i svjetlosti nekog jutra…

…i nije važno što ljetu ostavljam silovitost, jer osjećam se jakom i sada kad sve doživljavam isprano

…kao bijelo s patinom i pokojom mrljom

i privlači upravo zato

jer je istinski

moje

i proživljeno…