LAKO VAMA …

piše: Drago Oršić
Svi, pa među njima i ja, sjećaju se dobro onoga momenta, kada su se odlučili krenuti …kako to naš narod kaže …trbuhom za kruhom. Ni sam se nisam, na taj korak, odlučio tek tako lako. Bilo je momenata kada su se u meni lomili svi mogući osjećaji, kada su me spopadale teške misli i kada si ni sam nisam mogao odgovoriti …da li je to što činim ispravno?!
No, kako moja supruga voli reći da sam, po naravi, realista …tako smo znali satima sjediti i realno razmatrati cijelu situaciju.

Nekoliko godina živjeli smo kao podstanari. A dobiti stan od tadašnjeg poslodavca …iako smo imali godinu i pol staru bebu … poslije mojega odbijanja stupiti u partiju,  nije bilo moguće ni sanjati.
Posao za moju suprugu bio je san koji nismo uspjeli odsanjati, jer veze i vezice nismo imali. Bili smo mladi i željeli smo nešta stvoriti u životu, ali samo časno sa svojim radom, no to se onda nije moglo. Ili. barem ne onako kako sam si ja to zamišljao. Znam, i onda su ljudi živjeli i stvarali i tamo, ali trajalo je to u nedogled i koštalo je često i osobnog ponosa i ljudskosti.

Morao sam često misliti na ono što nam je, prije podjele završnih svjedodžbi, govorio naš tadašnji direktor Tehničke škole, prof. Željko Miletić. Po njemu …mi smo trebali biti zamajac, koji sa svojim stečenim znanjem, treba društveni proizvod podići na još veći stupanj razvitka i doprinijeti sveopćemu boljitku kako sistema tako i društva.

Sada, sa ovoga odstojanja, znam da su to bile samo floskule, bijedne neistine s kojima smo se, manje više, svi sretali na svakom koraku daljnjega životnog puta.

Već prva nepremostiva stepenica života bijaše zapošljavanje. Bez reguliranja vojnog pitanja, odsluženja vojnoga roka, bilo je nezamislivo dobiti posao. Svakako …onima s debelim rodbinskim i partijskim vezama, to nije …kao niti išta drugo u tadašnjem sistemu …bilo prepreka. Oni su ju savladavali bez po muke.

Poslije vojske dolazilo je moljakanje i traženje nekoga …tko poznaje nekoga …koji bi možda preko nekoga s kim je u rodbinskoj vezi … mogao možda naći nekakav posao. Posao …i samo to! Nije bilo upitno šta se radi, niti da li je visina dohodka primjerena izobrazbi, niti da li se plaća isplaćuje na vrijeme.
Ne … sve to nije bilo važno.  Važno je bilo dobiti posao!

Otrježnjenje je dolazilo tek nakon druge ili treće plaće, jer tek onda si mogao uvidjeti da je netko imao pravo kada je rekao: -Premalo za živjeti, a previše za umrijeti!

Osnovati porodicu? A … kako preživjeti?!

Imati djecu? A …kako im pružiti osnovu za njihov daljnji život? Kako ih školovati?

Ali … bili smo mladi i odvažni. Bili smo željni dokazati i sebi i svima oko sebe, da možemo …koštalo šta koštalo!

I otisnuli smo se u nepoznato.

Našli smo “tamo”, ono čega kod nas nije bilo. Iako toga više danas ni ”tamo” nema  …u ono vrijeme cijenio se rad, znanje, zalaganje, domišljatost, inovativnost.  A sve to je bilo i adekvatno nagrađeno. Bio sam oduševljen, šta sve si mogu priuštiti samo od onoga što sam svojim radom zaradio. Da ne dužim … dani su se pretvarali u tjedne …mjesece …godine …

Živjelo se „tamo“ za onaj dio života kada se dolazilo doma, kući, svojima. Počelo se i stjecati, kućiti … a to je počelo izazivati zavist. Ono što si je čovjek mogao priuštiti nadmašivalo je stečeno i zarađeno doma, a to onda dovodi do zavisti. To je onda dovelo i do stvaranja nama …jugo-švabama, kako su nas znali zvati … one dobro poznate rečenice:- Lako vama  …vi ste u Njemačkoj!

Vjerujte mi …nikada mi niti jedna psovka nije uvredljivije djelovala od te rečenice. Nikada nitko od tih koji su tu rečenicu znali upotrebljavati nije pravo razmislio …kako je nama bilo?
Napustili smo rodnu grudu, prijatelje, rodbinu, poneki od nas i vlastitu djecu, kako bi nešto stvorili, kako bi osigurali sebi i svojoj djeci život dostojan čovjeka. S godinama …izgubila su se i prijateljstva a i rodbinske veze su oslabile.
Najčešće smo bili ti …koji bi trebali donijeti ovo ili ono. A kada bi to donijeli i rekli cijenu, ostali smo zatečeni, jer mišljeno je kako to “tamo” dobivamo džabe … i sada želimo na tome još i zaraditi!
Nikada nitko od njih nije doživio našu jugo- carinu. Pa već pri spremanju za godišnji, pri samoj pomisli na granični prijelaz, počinjali su grčevi u želudcu. Vrlo rijetko se moglo proći, bez obaveznog:-Sve van!!!
I onda je dolazilo do mučnih scena …koliko kave, čokolada, nedajbože dvoje ili troje rifle (hlače) …a o tehničkoj robi niti ne smijem misliti! Znalo se čekati i po 5-6 sati da bi se ušlo u zemlju. Na žalost …tek tamo je dolazilo  razočaranje. Vremena malo … a onoga što si je čovjek isplanirao napraviti, previše i za dva godišnja. Pa onda  …cijene usluga koje su formirane otprilike po načelu:- Oderi ga …on je u Njemačkoj! A urađeni posao nikakav.

Tako su polako umirala i poznanstva i prijateljstva, a i rodbinske veze su prilično izblijedile. Iako sam se stjecajem prilika odlučio …bar za sada … ostati vani živjeti, i sve rjeđe dolazim doma …a u mirovini sam …ponovo se srećem s onom, za mene toliko uvredljivom rečenicom. Naravno,  sada je malo izmijenjena, ali ponovno britka i uvredljiva … bar za mene.

Sada glasi: –Lako vama  …vi imate njemačku mirovinu!