PICASSO

Iseljeničke priče
piše: Drago Oršić
Ove godine, kao skoro i svake, boravih u rano proljeće, kako mi koji živimo u inozemstvu kažemo …doma, u dragoj nam domovini Hrvatskoj. Nakupilo mi se svakojakih poslova, koje čovjek mora i treba obaviti baš u rano proljeće, pa tako i ja nakanih to riješiti u rano proljeće. Posadio sam prije par godina razne voćke i kako je vrijeme za rezidbu upravo rano proljeće, krenuh i ja, sada kao rentner (penzioner) sve to obaviti na vrijeme, jer sada imam vremena za to, iako je opće poznato da penzioneri nikada nemaju vremena. No upozoren lanjskim iskustvom, kada sam nemilo aterirao sa ljestava, bogu hvala ništa ne slomivši, odlučih ovaj puta potražiti pomoć. Stigavši doma raspitah se dali postoji li netko vičan toj raboti, ali i dovoljno stručan, kako bi sve to imalo nekakav smisao, jer nisam bio voljan moje mlado voće povjeriti bilo kome.

Već drugoga jutra, poslije ispijene kavice, izađoh na drum, kako se kod nas kaže, i nakon kratkoga vremena susretoh susjeda, koji je također izišao iz kuće, kako bih sreo nekoga i, kako mi kažemo, poljudikao sa nekim. Pošto nije znao kada sam došao, pozdravismo se i razmijenismo ono uobičajeno, o porodici i poslu i još niz sitnica. Na moje pitanje o stručnjaku za obrezivanje voćki, koji bi to bio voljan obaviti uz naknadu u novcu, preporuči mi Picassa.

U prvi mah ostadoh bez teksta. Ne, stvarno nisam znao o kome se radi. Vidjevši moj zbunjeni pogled, reče mi o kome se radi, a tada i ja odahnuh, jer dotičnog sam vrlo dobro poznavao. Ali naziv Picasso, bio mi je potpuno stran. Zamolio sam susjeda za pojašnjenje, ali mi on, uz onaj nas slavonski podrugljivi osmijeh, ne htjede reći o čemu se radi, nego mi preporuči da dotičnoga upitam, zašto ga zovu Picasso, a on će mi vjerojatno to ispričati, jer to je već ispričao puno puta, a i naziv Picasso mu baš ne smeta puno. Pošto sam dobio telefonski broj, nazvah ga i utanačih posao za slijedeći dan …naravno o Picassu nije bilo ni riječi.

I, zaista, slijedeći dan, kako smo se i dogovorili, bio je pred mojom kućom. Pošto sam mu objasnio što očekujem od njega, počesmo posao …ja sam bio samo pomoćno osoblje sa zemlje, a glavninu posla je obavljao on.

Ubrzo sam se uvjerio da posao koji obavlja radi besprijekorno, i da je verziran i stručan. I kako je dan odmicao, a bio je lijep sunčani i …za to doba godine, vrlo topao dan, ponudih mu pivo, kao osvježenje, jer sam već i prve graške znoja na njegovome čelu ugledao. Naravno, pristao je. I tako, dok smo pod toplim zrakama sunca ispijali prve gutljaje hladnoga piva, odlučih se upitati ga kako je dobio nadimak Picasso. Nasmijao se, ne baš posve široko, i odgovorio mi:

„ A čuo si i ti!?“.

Na moj, pomalo vedri, a pomalo znatiželjni pogled, reagirao je sa širim osmijehom, i onda počeo pripovijedati.

– Znaš …bilo ti je to ovako …još onda sam radio na Jasinju (poljoprivredno dobro, koje više ne postoji) i bio sam kao na bolovanju. Bio je petak, i zadnji dan bolovanja, i spremao sam se u ponedjeljak poći na posao. I, kako tada jos nisam bio oženjen, a novaca mi nije falilo, odlučih se taj zadnji dan bolovanja proslaviti, na moj način. Poslije obilnoga fruštuka, smatrao sam, da bi par gemišta odgovaralo, ko kec na desetku. I vjeruj mi, prijali su, u obližnjoj gostioni. E sada, upalio se fenjer, pa prošetah do autoputa, a tamo dvije gostione. I da ne bih nikoga uvrijedio, popih u svakoj po nekoliko gemišta.

Jedan sjeda bolje od drugog. Već se i dar govora izoštrio, a i noge nekako ne miruju. Sjetim se tako ja da imam nekakvu tetku u Osijeku i da ju već davno nisam posjetio, pa velim …zašto ne?                                                                                                      Autobusna stanica je odmah tu, pa ja, ni pet, ni šest, na prvi autobus i za Osijek. I sredio sam se do Osijeka, glava malo zuji, ali ja ko napeta puška, samo naprijed.

Izađem tako iz autobusa, a pravo da ti kažem, već sam i ožednio, pa pravo u prvi bircuz. Gemišt je lego ko da si ga izmislio. Neću više od dva, jer idem u posjetu, velim sam sebi, ali samo što sam izišao a već me spopala žeđ. Na sreću, putem prema centru, bircuzi na svakih par metara. Nije da sam morao, ali skoro ni jednoga nisam obišao, a činilo mi se kako se primičem Dravi da su gemišti sve bolji.

E kad sam došao u strogi centar, vidim da je vrag odnio šalu i da moram na dravsku obalu, ne bi li malo uz pomoć vjetra, razbistrio glavu, jer u njoj su se već rojile svakojake boje. I tako …šetam se ja uz obalu Drave, i malo po malo nađem se u gornjemu gradu. Dan lijep, sunčan pa se žeđa javlja svako malo. Svratim tako opet na par mjesta, naravno samo kako bih mogao usporediti kvalitet gornjogradskih gemišta sa onima u centru. I ovi su bili jako dobri.

Nastavih šetnju po gornjemu gradu, kad me zakvači nekakav čovječuljak, ma nespodoban na ništa. Ja, kulturan, kakav sam inače, ispričam se iako me on gurnuo. A, zamisli, on ti zauzeo nekakav azijski borbeni stav na mene. Namjestio ti on ruke kao Bruce Lie, iskrivio se, ko hoće meni reći da on vlada kojekakvim azijskim borbenim vještinama, i još u rukama nekakvu ciglu ima. Ja, opet, pa znaš me, velim, Bajo …oprosti nije bilo namjerno, ali on ništa ne govori, nego samo u svom stavu, spreman na borbu. Ispričah se i treći puta, ali već stisnutih zuba, ali nikakve reakcije sa njegove strane.

E onda mi je puko film. Kad sam ga sašio desnicom, mislio sam da će se prosuti po šetalištu. Ali, avaj, tek onda stiže otrežnjenje. Puče mi ruka na tri mjesta, otrijeznih se u mah i završih na hitnoj u Osječkoj bolnici. Ljudi okolo su se čudili i nisu mogli vjerovati da netko želi nokautirati skulpturu Augusta Cesarca… I sam sam se smijao šećući, nakon nekog vremena, pored te statue sa rukom u gipsanom povoju, sada potpuno trijezan. A, kolege ko kolege, dali iz neznanja o kome svjedoči skulptura, ili da bi cijeloj priči dali međunarodno značenje, kako je kod nas već i običaj sa svime i svačim, dadoše skulpturi ime Picasso, pa i ja ostade Picasso. Smijali smo se od srca i ja i on, pa svakome se može desiti da u pijanstvu učini nešto smiješno.

Dok ovo pišem divim se urodu jabuka, ove godine su stvarno super urodile.

Zamislio sam se, od ranog proljeća prošlo je dosta vremena. Uskoro su izbori. Nažalost, kod nas u Hrvatskoj, puno toga nije u redu. Sada u demokratskom uređenju, trebamo svoj glas dati onoj stranci koja bi nas mogla izvući iz ove bijede. Trebamo ju samo prepoznati i ne dozvoliti da nas kojekakvim opijatima, bilo koja stranka dovede u situaciju, da ne razmišljajući svojom glavom, damo svoj glas nekome tko nam obećava ono što nije moguće ostvariti.

Jer, vjerujte Picassu, otrežnjenje ce doći i prije nego sto mislimo.