piše: Drago Oršić
Ne znam, da li je cijelom Hrvatskom, rasprostranjena uzrečica iz naslova ovoga teksta, ali kod nas u Slavoniji se ta uzrečica često upotrebljava. Ukoliko vam se netko požali za, na primjer, neki svoj promašaj, koji je učinio, ili neku krivu procjenu situacije, pa kola krenula nizbrdo, svaki Slavonac ce vam, uz onaj neskriveni, umni, izraz na licu, svakako reći:
-E moj prika, da si …i onda slijedi, mahom, tirada umotvorina i savjeta, koji naravno, trebaju donijeti rješenje problema, a koje druga strana nikako ne želi čuti. Ali tu se ne može ništa, Slavonci su mahom takvi. I sam sam često potezao tu izreku. Iako po porijeklu nisam Slavonac, ali odrastao sam u Slavoniji i poprimio sam sve običaje, a oni podrazumijevaju i danu opasku. Ispočetka sam pokušao saslušati izrečene umotvorine, ali poslije su mi počele smetati, pa sam i sam izbjegavo tu izreku. No, nekada čovjek jednostavno bude doveden pred zid i u brzini mu ona izleti a da ju uopće nije mislio izreći.
Podsjetio me na nju i jedan događaj iz davne 1973. godine, iz vremena početaka moga rada u Njemačkoj. Subotom, kada moja supruga nije radila, znali smo, poslije doručka, neplanski otići u grad, u centar Frankfurta, na Zeil.Tamo su bile koncentrirane sve velike trgovine, Kaufhof, Nekermann, Ammerschläger, Schneider i mnoge druge, da ih više ne nabrajam.
Ne, nismo išli nešta kupiti, nego smo jednostavno šetali kroz te ogromne prostorije i gledali šta sve u njima ima izloženo. Naravno, odmah smo pravili planove i izračunavali šta sve, za našu zaradu, možemo kupiti, i divili se izobilju, na koje u ondašnjoj Jugi, u Brodu, nismo bili navikli.
Stanovali smo, ne tako daleko od samoga centra, tako da nas je vožnja tamvajem od dvadesetak minuta dovodila do cilja. Tramvajske karte su se još onda kupovale ili na kiosku ili kod vozača i morale su se obavezno poništiti u za to predviđenom aparatu, montiranom u tramvaju.
Jednom, upravo dok smo poništavali karte, pogled mi pade na mladića nedaleko od nas, kojega sam poznavao. Nismo bili prijatelji, niti sam mu znao ime i prezime, ali znao sam ga iz „Garnizona“, tada valjda najpopularnijeg plesnjaka u Brodu. Bio je kao i ja sam, jedno vrijeme stalni gost Garnizona, bez obzira na vremenske prilike, jer tada se živjelo cijeli tjedan za subotnju večer i posjetu Garnizonu. Bila je to ekipa koja se svake subote mogla naći tamo, a tek tu i tamo dolazili su poneki nepoznati. Svatko je svakoga znao, naravno ne uvijek po imenu, ali poznata su bila lica. Tako sam i ja poznavao dotičnoga, a jedino što sam o njemu pobliže znao, bilo je da živi „preko“, u Bosanskome Brodu. Da sam ga susreo u Brodu, vjerojatno mu se ne bih ni javio, jer to bi bilo nakako logično, ali sresti ga ovdje u Frankfurtu, tako daleko od Broda, to me nagnalo da mu se javim. I on je mene prepoznao i odmah nam se priključio pa razmjenismo onako uzgredna pitanja o tome gdje radimo, od kada i slično. Moja supruga je šutjela, bio joj je stran a i ja ga predstavih tek ovlaš. On se opet raspričao, nadugo i naširoko …o kliki s kojom se ovdje druži i koji su lafovi, te kako se provode …sve o stvarima koje me nisu posebno zanimale, ali stoički sam sve to slušao, jer znao sam da ćemo se uskoro rastati.
Najsmješnije mi bi kada se on u pola svoga junačenja iznenada okrenu mojoj supruzi, koja je onako pogledom pratila naš razovor, i onako podsmješljivo upita:
-A ti si sve to razumjela, je li?
-Da, odgovori, o moja supruga kratko, na što on kao opečen odskoči.
-O, Bože , a ja mislio da je ona Švabica!
Svi troje smo se tada nasmijali uglas, i ja mu onda objasnih, da ako je kosa neke žene blond, ne mora uvijek biti Njemica.
No, taj ispad ga nije zbunio i nastavio je priče o sebi i svojim dogodovštinama iz ..kako reče …njegove bogate zbirke. U jedan mah, on se malo uozbilji, pa nekako patetično reče:
-Moj prijatelju, stajala je mene Njemačka puno toga. Ja sam ti ovdje i nastradao i to teško, al šta ćeš.
To je naravno pobudilo moje zanimanje pa ga onako sa osjećajem upitah:
-A šta ti se to desilo?
To moje pitanje, kao da je iniciralo novi val njegovoga pričanja, pa pun sebe nastavi priču.
-Ma, znaš ti mene, uvijek sam bio laf. Pokupim ti ja na jednoj terevenki neke mačke u auto i krenemo dalje u provod. Na jednom križanju, izleti mi neki tip sa autom i oduzme mi prednost. Iskreno, tebi ću reći, mogao sam ga ja izbjeći, ali da ispadnem frajer, pred curama, zakačim mu blatobran. Stali mi, a cure čekaju šta će biti. Iziš´o ja, a izaš´o i tip. Ocjenim …manji je i slabiji fizički, i ja ni pet ni šest, odmah šakom u glavu. E, tu sam se malo preračunao. Dobio sam takvih batina da ti ni opisati ne mogu.Tip je bio policijski inspektor, pa ne samo da je bio dobro istreniran, nego je još vladao i kojekakovim borilačkim vještinama. Tu onda i nije bio kraj mojim mukama, nego dođe i policija pa me spremiše i u zatvor. Ode provod!
E, da ne bi, tu našeg jednog advokata, izjurili bi me i iz Njemačke, al´ srećom završilo sve na novčanoj kazni, i to bogami, podebeloj. Zato ti kažem, prijatelju …koštala je mene Njemačka!
Oprostih se od njega, jer je tramvaj upravo stajao na našoj stanici, i mi izađosmo van. Što je s njim bilo, valjda nikada više neću saznati, jer …kako rekoh …niti imena mu ne znam. Tada, po rastanku, šutio sam neko vrijeme, koračajući Zeilom, pored supruge, i premda njemu nisam nista rekao, promrmljah, tiho, vise sebi u bradu:
-E, moj prika. Nije tebe koštala Njemačka, nego tvoja luda glava!
E, na to se, iako nije sudjelovala u prethodnom razgovoru, i moja supruga nasmijala!