ISELJENIČKE PRIČE …iz naše arhive /ožujak 2010./
piše: Sonja Breljak
Ima tome već 16 punih godina kako se, jednoga hladnoga jutra s kraja veljače, umorni i iznemogli od duge vožnje, truckanja, neizvjesnosti i tegobe, iskrcasmo na berlinskoj autobusnoj postaji na Kaiserdammu. Od tada, pa do danas, nisam zaboravila skoro niti jedan korak, načinjen toga i narednih dana.
Kolega s kojim surađujem na zajedničkoj knjizi, uporno sugerira: -Pa piši o tome! A meni još uvijek teško. Riječi, poput kamena koji se otkida od velike stijene. Takva ta sjećanja, tvrda, teška …pa valjda zato. Najstarije dijete nam tada imalo pet godina. Djevojčica. Iza nje nešto mlađi brat. Poslije pristiglo još dvoje mlađe djece, rođenih u Berlinu. Sve u svemu, najstarija djevojčica, o tom vremenu ima najpotpunija sjećanja. Od kuće je poveli s tri godine, tamo one 1992. …ne ponovila se! Poslije se jednom zajedno vraćali, netom prije negoli je grad izgubljen i sve u našem životu krenulo nizbrdo, pa joj u sjećanju ostalo i granatiranje grada i brojne druge zgode i nezgode koje nam druga djeca ne pamte.
Anja. Odgovorna. Ozbiljna. Razložna. I razumna. Temperamentna. Osjećajna. Ako gledamo neki film, plačemo na istim mjestima. Raspravljamo li o svjetskim i inim temama, slično razmišljamo. Ali se i razlikujemo. Naše dvojezično, višejezično dijete, koje zanimaju razni svjetovi. Uvijek spremno nešto pitati.
Sjećam se…bila je u trećem razredu. Bilo upravo ovakvo vrijeme pred Uskrs. Za trajanja vjeronauka i pjevanja u našoj Hrvatskoj katoličkoj misiji, časna sestra Fabiola Bobaš, rekla: – Ima li netko nešto pitati? A Anjina ruka već gore: – Časna, a kad ćemo mi pjevati nešto veselije? Kako tada, tako i poslije. Uvijek ima nešto za pitati. Za sebe ili druge. Izrastu tako djeca. Kod mene ih četvero. I sva različita. No, baš ovo izrastalo u malu pravednicu. Onu od radoznale vrste. Pa ju put onda vodio tim tragom, kroz gimnaziju pa Filozofski fakultet u Berlinu, samostalan život, ka radu u novinarskim udrugama i stipendiji u smjeru novinarstva, njemačkim novinama i novinskim agenturama i akademijama, kroz cijelu Njemačku, Austriju, Rusiju, Belgiju, Nizozemsku, Indiju, Švedsku, Italiju…
Teško pratiti ovo naše dijete. Studij filozofije i ekonomije na Humboldtu, u prvom stupnju, prema Bologni, doveden do kraja. Ostao još završni ispit. Dijete zaključilo kako ipak ne bi, prema prvotnom planu, na studijsku godinu ponovo u Indiju. Mi odahnuli.
Ali, mir ne potraja zadugo. Spominjali se razni drugi pravci. Sad, evo protekloga tjedna, promišljanje dovedeno do kraja. I pred nama konačna potvrda, odluka, avionska karta. Slijedi odlazak na jedan semestar u inozemstvo. Baš u inozemstvo! Potvrda o prijamu na gostujući semestar stigla s Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Sve to potvrdio Fakultet u Berlinu, profesor-tutor i davatelj stipendije, Zaklada Konrad Adenauer. Svi zadovoljni.
Baš svi? U obitelji, pravo rečeno, uzbuna! Od našeg obiteljskog povratka u rodni grad i Bosnu i Hercegovinu, nema ništa. Mi silom prilika, pronašli neke druge svjetove. I ono desetak dana provedenih tijekom ljeta, zna biti dosta. Ponekad i previše. Rodbine sve manje i manje. I razlika sve više i više. Sjećanja opterećuju. Glavu obitelji ponajviše. Jer ratnih sjećanja i ima najviše. A dijete nam eto, upravo dok čitate redove ove kolumne, ode put Sarajeva. Čvrsto u namjeri. U odluci. Radoznalo. Otvoreno. Neopterećeno.
Pogledam unazad. Puno je toga u ovo 16 godina iza nas. U nama još gorčine. Tvrdi smo, oštri, povrijeđeni. Mlađima to sve drukčije izgleda. Nemaju predrasuda. Žele vidjeti, spoznati, osjetiti. Nije im dovoljna knjiga o povijesti Hrvata. Ni naša sjećanja. Kako ovdje kažu Nijemci za strance: -Mi pozvali radnike -a stigli nam ljudi! Tako i mi. Poveli dijete, a pred nama – mlada žena!
[…] Ima tome već 16 punih godina kako se, jednoga hladnoga jutra s kraja veljače, umorni i iznemogli od duge vožnje, truckanja, neizvjesnosti i tegobe, iskrcasmo na berlinskoj autobusnoj postaji na Kaiserdammu. Od tada, pa do danas, nisam zaboravila skoro niti jedan korak, načinjen toga i narednih dana. Iscrpnije […]