IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak
Započela je ova „priča“ nešto prije godinu dana. Istina, razgovaralo sam sa urednicima novine o tome i ranije. Pa je tako koju godinu prije svjetlo dana ugledao pokoji neredovit i prigodan Zapis iz Berlina slične forme i sadržaja. No, pravi život ove kolumne počeo je s početka prošle godine. Malo sam se, što bi se reklo i nećkala. Pa i prijašnje takove prijedloge, ljubazno odstranih. Računah, redovitost objave jednog priloga sa istovjetnim nadnaslovom, obaveza je i odgovornost. To je i istina. Pa ipak, pristadoh! Od tada do danas, iz tjedna u tjedan, nerazdvojni smo ova moja kolumna i ja. Bili smo zajedno na odmoru, putovanju, hodočašću, doma, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. „Tko je pozelenio zbog Zelenog tjedna?!“, bi prva tema napisana prošle godine upravo u ovo vrijeme održavanja Zelenog tjedna u Berlinu. A posljednja, prošlonedjeljna, pod naslovom „Krivo je vrijeme ili ljudi?!“, pedeseta je po redu. Između se smjestilo poprilično različitih tema i dilema. Što se to sve može pronaći u novinarskoj bilježnici? I stvarnosti i osjećaja! Tako se pored Zelenog tjedna tu našla i tema hrvatske kuhinje u našim restoranima u Njemačkoj, integracije i asimilacije, hrvatskih kulturnih instituta, siromaštva, novinarstva, statusa naše djece, njemačkih škola. Pratile su kolumne njemačke i berlinske događaje. Pa ispisivale slova i rečenice o Zlatnom cvitu, gostovanju folklora iz Tijarice, hodočašću u Hildesheim, europskom nogometnom natjecanju, Blistavoj noći klasike, gostovanju invalida iz domovine, proslavama Božića, zimskim nevoljama i sudbinama naših ljudi. Pisala sam ih iz Berlina, Bugojna, Splita, Zagreba, Sarajeva. I što je vrijeme dalje odmicalo, postajale su sve životnije, bliže i osobnije. Prisjetila sam se u njima djetinjstva, obitelji, starih običaja, potisnutih osjećaja, manje ili više radosnih ili tužnih svakodnevnih ili neobičnih doživljaja i događaja. Oslikala poneko specifično ponašanje, pokoji zanimljiv lik iz bliže okoline, osjećaj ili moralnu dilemu koju svi posjedujemo. Htjedoh da priče istinite osnove i realnih aktera, u sebi imaju moralnu potku i poruku svima zajedničku, utješnu, u/zne/mirujuću i poticajnu. A da takve pripovijesti i poruke nailaze na zanimanje i padaju na plodno tlo, doznavala sam redovito iz naknadnih komentara naših ljudi. -Eto tako je baš bilo i u mom djetinjstvu ili O tim stvarima sam i ja razmišljao ili Baš sam se nad onim tekstom isplakala, do poruka i pitanja:- Koji je to Mate? Kome je gorio stan? Što se to dogodilo u Hildesheimu? I slična pitanja koja su pokazala da ljudi prate i imaju interes za ovakvu formu pisanja. Primjerice, slušam ovih dana za jednog prijema kako upravo sadržaj iz jedne od kolumni, naš čovjek prepričava drugome u vidu zanimljive anegdote koju je isto tako čuo od nekoga drugoga. Ne treba mi boljeg i poticajnijeg komplimenta. Veselim se novim tekstovima i stranama Iz novinarske biježnice. Slične priče objavljujem redovito u kultnoj Danici, hrvatskom godišnjem katoličkom kalendaru. Razmišljam, možda jednoga dana sve ugledaju svjetlo dana ukoričene u tvrđi povez u kojemu će moći objedinjene doći i našem čitatelju u ruke. Do tada, neka nas i na dalje, u domovinskom sjećanju i iseljeničkoj stvarnosti, ovako jedanput tjedno zajedno!