Iz novinarske bilježnice
piše: Sonja Breljak
TKO JE „POZELENIO“ ZBOG „ZELENOG TJEDNA“?
Ispripovijedaše mi odmah istoga dana po objavljivanju mojega teksta u Slobodnoj Dalmaciji od 20. siječnja, o sudjelovanju naše zemlje na nedavno održanom sajmu prehrane u Berlinu, da su moji pogledi, zaključci i razmišljanja, na našem štandu, citiram, „izazvali pravu revoluciju“. Naravno, u negativnom smislu! I kasnija poruka i upit mojega kolege, novinara jednog njemačkog medija, zateče me upravo na proputovanju Lijepom našom. – Daj reci, što si to napisala? Upozoriše i mene da pripazim što činim, jer su tvoj tekst morali demantirali!
I u iščekivanju najavljenog demantija, proteče mi cijeli tjedan trajanja sajma pa ne napisah o tome više niti slovo. A nije da nisam imala više što za reći. Pred kritičarima iz Gospodarske komore, organizatorima hrvatskog nastupa na “Zelenom tjednu”, pojavih se već sutradan po objavi teksta i saslušah primjedbe. Na demanti, koji uzgred budu rečeno, nikada nigdje i nije stigao, svatko ima pravo. A u izboru, objavi i potpisu fotografija koje su pratile tekst svakako su se zametnule dvije-tri pogreške tehničke prirode. Pa i u tako velikom tekstu, promakne sigurno previdom novinara i koja činjenična upitnost, razmišljala sam. No, glavne usmeno iskazane primjedbe ipak su se odnosile, ne samo na formu nego li i na sadržaj, bolje reći orjentaciju i poruke teksta koji je u toj nedjeljnoj Slobodnoj Dalmaciji, zauzeo potpune dvije stranice pod naslovom “ Zeleno svjetlo za prirodnu hranu”.
Pa što sam to napisala? Redom, da sam dobrim dijelom sajam i dvoranu u kojoj je bio i postav naše zemlje, prvoga dana obišla vrlo rano, istovremeno kada i njemački ministar Seehofer i brojni novinari raznih medija. Da sam vidjela, što sam vidjela! Svi drugi štandovi/upravo svi!/ osim našega, već su bili živi, puni hrane, voća, povrća, ića i pića, raspjevani i rasplesani. Takav je ovaj najveći sajam prehrane u svijetu, poput šarenog izloga. Ustvrdiše kategorički naši predstavnici, da nisu zakasnili prvoga dana otvaranja sajma. Može biti. No,onda su svi drugi izlagači – stigli dobrano prerano! Treba ih možda, radi naših budućih nastupa, priupitati –zbog čega?
Hrvatsku je ove godine u organizaciji Gospodarske komore i nekdašnjeg Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva, predstavljala i Županijska komora iz Virovitice sa paletom proizvoda. A navedeni proizvodi su u ostaklenim vitrinama! Nisu za dirati, kušati ili kupiti! Tek za pogledati. A od stvarnih proizvođača iz Hrvatske u Berlinu su bili tek Julija i Goran Đanić, vlasnici tvrtke iz Podgorača kod Našica koja proizvodi prirodne likere i šljivovicu. Dok je ove godine vina iz Kutjevačkih podruma na “Zelenom tjednu” izložila berlinska trgovina “Dalmatino”. Izlagačima i u spornom tekstu iznesoh sve komplimente. No, isto tako napisah i da ih je malo i iz godine u godinu sve manje, što mi se učini suprotno višegodišnjim obećanjima ministra Petra Čobankovića. Od prije par godina nije se u ovom berlinskom prezentiranju pokrenulo sa mrtve točke. Niti smo se u predstavljanju hrane i poljoprivrednih proizvoda, pomjerili dalje od vina i rakije! Više odgovarajućim mi se učini štand naših “Brođana” na ovogodišnjem “Winzewoche” nego cijele Hrvatske na “najvećem sajmu prehrane u svijetu”!
Ovogodišnji smanjeni obim prezentiranja na “Zelenom tjednu”, nazočni pomoćnik ministra Miroslav Božić je opravdao svojevrsnim raskorakom nastalim zbog izbora, koalicijskih pregovora i sastavljanja Vlade, najavivši dogodine bolji i kompleksniji izlazak na Sajam/”treba vješto koristiti more, hranu, glazbu…”/ te izrazivši i moguću širu suradnju sa berlinskim Hrvatima. Upravo sve to isto je i moj tekst o “Zelenom tjednu” sugerirao. Pa ipak su mnogi zbog njega u prenesenom smislu, rečeno “pozelenjeli” od ljutine. Rekoše, da svojim tekstom ja “rastjerujem naše tvrtke”! Pa tko je to do sada činio, kad se svo predstavljanje u svijetu svelo na jednu tvrtku?! Zatim, što ja hoću sa berlinskim Hrvatima, kako da oni sudjeluju, organiziraju, izlažu, kad se i tako “ u desetak udruga, samo svađaju!” U Berlinu je preko 100 hrvatskih restorana, uglednih ugostitelja, na desetine poduzetnika, trgovina pa i dobavljača koji su i prije dvije godine ministru Čobankoviću iznosili prijedloge suradnje na “Zelenom tjednu” sa kojega imaju i iskustvo iz 1993. godine. Što je grješnoga u tome prijedlogu? I nije istina da se Hrvati u Berlinu samo svađaju! Kad se od njih nešto treba i želi , za tren se pronađu pravi putovi do njihova zajedništva. A i iseljenici se zovu Domovine, uvijek odazovu, pokazuju to brojni dobrotvorni postupci od rata pa sve do današnjih dana, kojih se u posljednje vrijeme malo tko spomene.
I na koncu, kritičari mojeg teksta o “Zelenom tjednu” poantiraše svoje primjedbe, vrlim zapažanjem da ja “kao Hrvatica o takvim stvarima/nastupima na “Zelenom tjednu”, op.a/ treba da pišem afirmativno”!!! Da li bi se sa ovakvim usmjerenim, čitaj dosadnim i jednoumnim novinarstvom, usuglasili naši čitatelji? Jesam li ja u krivu kada tekstu dajem kritičku oštricu koja služi da se nešto uvidi, dogodi, promijeni, pokrene, poboljša? Svojevremeno sam, kao studentica novinarstva, sa velikom pažnjom na susretima novinara, slušala profesora Zdravka Tomca. Njegove su misli išle ravno u društveni problem. Nije niti sredinom osamdesetih savijao kičmu i uljepšavao misli kako se tada kome u poretku autoriteta sviđalo. Kapu smo mu do poda skidali. A i nas, polaznike novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, nisu ni ondašnjih, tvrdih i misaono uskih godina, profesori učili da pišemo samo afirmativno. Govorili bi – Razmišljaj! Misli! Zar se danas nešto kod nas promijenilo? Ili sam nešto, boraveći u iseljeništvu, u tom smislu, propustila??