piše: Gordana Knežević
I gledam u moju razglednicu …u moj obzor …Ponovno je nebo u njemu, a miluju ga oblaci… Danas su bijeli ili ponegdje i oni zamočeni u plavo … prepuštam se njima namjerno …
Svjesno to činim i želim usredotočiti sve moje misli na njih …I uspijevam!
A sve tako opija …uživam u tom laganom drijemežu ….zatvaram oči …sve postaje nestvarno i ovaj trenutak kada nestvarnost postaje moja bliskost i nešto izvanvremenski …
Misli mi klize vrlo lagano, baš kao i ovi oblaci … nema mjesta žurbi, jer žurba ubija ljepotu i snove, a njih …moje oblike osjećam kao moje snove. Ponekad nije lako niti sanjati …
Topim se u njima, baš kao i što se oni tope u nebu i zajedno nebom razlijevaju se morem …i dalje plove …a ja nestajem zajedno s njima …stopljena mojom nestvarnošću koju osjećam kao moju sudbinu …
Volim misliti o mojoj nestvarnosti i kao nečemu što me čeka …ka čemu putujem, jer sve oko nas što živimo samo je jedno veliko putovanje.
Sve zavisi od našega kretanja i koliko smo voljni sudjelovati u našoj zbilji ili našim snovima, koliko je moguće približiti barem malo snove našoj zbilji …te osjećati bliskost. Bliskost tumačim kao stapanje ovih oblika u nebo …njihovo stapanje u beskonačnost cjeline i na kraju njihovo uranjanje u more.
Volim kada je stopljeno plavim, iako je često uznemirujuće i sivo …a ipak odmaram i u sivom kada oblaci gube pitomost i djeluju zastrašujuće, a forme im nisu nikada iste …i uzbuđuju ..fasciniraju i kada moj svijet obavijaju sivilom…
Ne kažem da tražim predah od sreće, samo želim shvatiti i obujmiti mojim srcem moju sreću …a postoji i potreba isprazniti tjeskobu …
Uživam, prepuštam se i sivilu, te tražim moje pročišćenje od lošega …
Ovi tamni oblaci upravo su savršeni …odnose loše, iako ponekad nose nevrijeme kada volim biti tiha, iako oko mene postaje sve silovito …
Želim biti neprimjetna, a oblake osjećam kao odraz mojih misli i zato ne trebam govoriti …dovoljno je osjećati … Dovoljan mi je i ovaj pogled na moju razglednicu …Znači mi i govori puno …i mijenja forme, baš kao i moje misli …i zato ih volim i tamne i kada su sivi …
Osjećam uznemirenost, a svaka uznemirenost remeti pravilan slijed, a ja volim nesavršenstvo i savršenstvo nereda, jer svaki nered nije nužno nered, a može i pokretati i razbijati uspavanost.
Uspavanost shvaćam kao poraz kada misli ne kolaju više. Uspavanost proizvodi neoprez, a loše dolazi najčešće u neoprezu Postoje momenti kada kao danas odlazim s ovim oblacima, a osjećaji se smjenjuju …različiti …neukrotivi …
To je ono što me zbunjuje, ta mješavina između sreće i tuge…toliko različiti, a opet tu blizu. Tuga dolazi i preko sjećanja, a to je nešto nepromjenjivo. Imamo pravo i na te momente i kada smo sretni, i kada tirkizno dobija sive nijanse … Šaljem ovim sivim oblacima i ta moja sjećanja … još su više sivi i turobniji …i ne prolaze …putuju sporo, jer vjetar je negdje otišao.
Oduvijek sam osjećala vjetar. Bilo bi tako lako prepustiti se vjetru, jer donosi olakšanje i rastjeruje sivo …i bez vjetra sve je nepromjenjivo. Nepromjenjivo stanje je samo stanje mirovanja, a ja ne želim mirovati u nespokoju.
I ovi potrgani oblici odraz su mojih misli kada nailaze pomalo nesređene …jedna dostiže drugu …bez reda …bez povezanosti. Nema pravilnog slijeda …
Kada bih trebala govoriti sada …izlazilo bi iz mene mnoštvo zbrkanih rečenica, teško bi pratile ovu rastrganost …
Zato šutim u svoj mojoj rastrganosti misli …i tješim se da su samo kao ovi moji oblaci koji nastavljaju kliziti u nepravilnim oblicima …
Što su tanji …postaju jasniji …traže svoj odraz u plavome ispod sebe, te se utapaju u visinama u nepreglednom i beskonačnom proticanju.
Beskonačno proticanje koje u sebi čuva, nosi …prenosi momente …nas i našeg života koji putuje u različitim oblicima u našu vječnost …