Federico Garcia Lorca
I, kad na rijeku ju povedoh,
vjerujući djevojka je,
al’ imala je ona muža.
Bilo je na Jakovljevo
i kao po dogovoru
ferali se pogasiše,
a cvrčci oglasiše.
Na posljednjim uglovima
dotakoh joj grudi snene
i namah se rascvjetaše
kano grane zumbulove.
Podsuknja joj uštirkana
u uhu mi odzvanjaše
poput platna svilenoga
što ga deset noža reže.
Krošnje stabala porasle su
i bez sjaja mjesečine,
a tamo, daleko od rijeke,
horizont pasa laje.
Kad prođosmo mi kupine,
žuku i trnje ispod
njene kose savijene
na tlu osta udubljenje.
Ja kravatu svoju skidoh,
ona halje svoje hitnu.
Ja remen s revolverom.
Ona prsluke zategnute.
Ni školjke ni narde
put takva ne krasi,
nit kristali lunom obasjani
ne trepere sjajem takvim.
Bedra mi njena izmicaše
kano ribe uplašene,
pola ognjem ona iskre,
napola ih studen plavi.
One noći ja projezdih
po najboljem od svih puta,
jašuć’ na ždrebici od sedefa
bez uzda i stremena.
Jer čovjek sam, i što mi reče
zakovah u šutnju tajne.
Razum mudro savjetuje
da se tajna vješto krije.
Uprljanu poljupcima i pijeskom
povedoh je ja od rijeke.
Ljiljana sablje uzdignute
s vjetrom su vojevale.
Ponesoh se kano što sam,
poput vrla Ciganina.
Darovah joj kotaricu
trskom i svilom optočenu.
I, ne htjedoh zaljujbit’ se,
jer udata ona bješe,
mada sebe djevojkom zvaše
kada krenusmo prema rijeci
Emil u srce gađa (kao i inače) :)))
I, kad na rijeku jU povedoh, …