JEZICI, RIJEČI…

SANJINE PRIČE
piše: Sanja Pilić

Baka je s djedom katkad govorila njemački.
Značilo je da razgovaraju o ozbiljnim stvarima koje nisu za dječje uši.
Sjedili bismo u wohnzimmeru, a teta bi ušavši u sobu rekla Küss die hand.
Susjed bi nas pozdravljao sa Smrt fašizmu, sloboda narodu i smiješio se. Bojali smo ga se.
Uzvratila bih sa Zdravo.
Onda bih otputovala tati. U Split. Tamo smo gledali talijanski program na televiziji i držali se za ruke. Druga teta Vera pjevala je ariju iz opere Carmen u kupaonici.
Kuhala je salšu.
U Zagrebu jedeš samo cušpajze, zezao me tata. Ovdje ćeš se pretvoriti u sardinu.

Idem ubit oko, rekla bi druga teta. Popodne su se čuli zrikavci. Usred grada bilo je mirno kao u crkvi.

Palma je izrasla do trećeg kata.

Engleski se slušao na tranzistoru. Navečer.

Imala sam i Tante Lidiyu u Švicarskoj. Tante Lidiya bila je bakina prijateljica. Nije, znači, bila prava teta. Zapravo, nikada ju nisam upoznala. Slala je pakete za Božić i s mužem putovala po Africi.

Moja prateta Vladimira umrla je u Češkoj. U Pragu. Govorila je pet jezika. Davno.

Moja poluteta Nada imala je psića i nije govorila ni jedan strani jezik. Kuhala je juhe na kuhalu i nosila je djetinjaste suknje.

Teta Elizabeta bila je teta mog dečka. Imala je crvenu kosu oblikovanu u punđu i goleme grudi. Rodila se u Madžarskoj.  Bombonijeru s bajaderama držala je na ormaru. Izrađivala je natikače s ukrasima od perja i gradila kuće.

Moja mama voljela je književnost.

Njezin prijatelj govorio je ruski. I predavao je kineski u školi.

Riječi. Jezici. Prostori.

Benettonove reklame.

Različita glazbala.

Vladka mi je pisala na slovenskom. Odgovarala sam joj na hrvatskom. S prijateljem Talijanom otputovala sam u Budimpeštu.

Nismo nikoga razumjeli. Nitko nas nije razumio. Vozili smo se crvenim automobilom. Jedva sam napunila osamnaest.

Razgovarali smo na „našem“ engleskom.

Upisala sam se na esperanto. Bila sam nevjerojatno netalentirana za učenje jezika. I beskrajno sramežljiva.

Nije se vidjelo.

Tišinu sam skrivala. Misli sam skrivala. Ili bih ih odijevala u bezbojne rečenice. Voljela sam francuske filmove i Grka Zorbu.

Hijeroglife urezane u piramide.

Morzeove znakove. Dimne signale.

Baka je prestala s djedom razgovarati na njemačkom. Više nije bilo tajni. Susjed se zaposlio u

SIZ-u stanovanja kao pravnik.

Miščafl je još uvijek bio u uporabi. I šnenokle su se kuhale. Išla bih na Hreljić i družila se s Ciganima. Između sebe razgovarali su na romskom, a ja bih se dosađivala i tjerala muhe s lepinje. Onda bih ih fotografirala. Foto-aparat je govorio svojim jezikom. Crno-bijelim. Neljo je imao golem trbuh i tužne oči. Bio je zadovoljan fotografijama. Darovao mi je sat i napisao pismo na ćirilici.

Autobusi su vozili po voznom redu.

Alan Ford zaljubio se u Brendu.

Mama je objavljivala knjige.

Saša je recitirao stihove. Umio je spremiti salatu od krumpira. Imao je tri mačke. Vodio je dnevnik i nosio crnu dolčevitku.

Riječi.

Sumnjičavo sam ih osluškivala. Uvijek su zvučale bolje od istine. Tata se glasno smijao. Jelovnici na tri jezika. Zborsko pjevanje. Orgulje u crkvi. Svećenici djevojačkih glasova.

Zvukovi. Mirisi. Njemački se polako izgubio. Doduše, češki turisti i dalje su pili šnaps. Sanjala sam na hrvatskome, počela izmišljati nove riječi… Fotografije su mirisale na fiksir, a dijete je plakalo u kolijevci.

Učila sam dešifrirati plač.

Djed je umirao od raka. Sve manje je govorio. Mislila sam da je to zbog bolesti, a ne zbog starosti.

Nisam vjerovala da se riječi mogu potrošiti. Nisam znala da mogu zvučati pohabano i otrcano i mirisati na vlagu i plijesan.

Upisala sam se na njemački.

Tamo sam se smijala. Ništa nisam naučila. Samo sam se smijala. Tako sam se liječila od straha.

Strah se sastojao od mraka i prepoznavanja.

Računaju li se krikovi u jezik?

Ne.

Baka je prestala kuhati. Kuhanje je mrzila. Veš mašina se pretvorila u perilicu za rublje.

Baka je ponovno postala gospođa, a i teta Elizabeta postala je gospođa. Prije su bile milostive ili drugarice.

Teta Elizabeta voljela je piti kavu sa šlagom.

Koliko se sjećam, tada nije postojao kolesterol.

Jezici, riječi.

Moja najbolja prijateljica otputovala je u Švedsku.

Jednom sam sedam dana radila u tvornici. Bila sam najmlađa i najljepša među radnicama. Prala sam plastičnu ambalažu i stajala u čizmama. U pauzi sam usamljeno jela sendvič koji sam ponijela od kuće. Tvornička sirena prodorno je zavijala kada bi prošlo trideset minuta. Mislila sam da ću umrijeti. Žene su mi zavidjele. Znale su da  sam tamo privremeno.

Strojevi su lupali, klopotali i treštali. Govorili su svojim jezikom.

Svijet je bio mali.

Stao bi u jednu ulicu ili pjesmu.

Kasnije je narastao, razmnožio se, postao stvaran.

Do you understand me?, upitao me Mitchel.

Jes, I do, odgovorila bih.

No, I don’t, odgovorila bih.

Riječi su poput pjene, zar nisu? Odijevamo ih, a one nas zarobljuju ili oslobađaju.

Teta Elizabeta dobila je Alzheimerovu bolest. Više se nije sjećala da je jabuka jabuka.

Zaborav pojede sve.

A opet, riječi se ne izgube. Traju i traju i traju. Njihovo vrijeme je vječnost. A ljudsko je

prolaznost.

Hoćeš li mi kupiti brrr, brrr?, upitao me sin.

Brrr su bomboni, prevela sam na svoj jezik i ušla u prodavaonicu.

Ah, jezici! Ah, riječi!

Rene je stanovao u Via del Monte. Ili u Bregovitoj. Sasvim na vrhu, uz Svetu Eufemiju. Galebovi su nas budili ranim jutrom. Kričali su. I crkvena zvona bi zapjevala.

Susjeda Gianna mela je vrt.

Šlus, rekla je baka. Sad je dosta!

Amen, izgovorio bi svećenik.

I nastala bi tišina…