Mladosti kojoj nisu dali odrasti

Umjesto uvoda: Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj je poginulo 305 djece, a samo u Slavonskom Brodu ubijena su 33 djeteta dok ih je 107 ranjeno. Najveći broj (16) bili su učenici OŠ Hugo Badalić, ispred kojega se i nalazi spomenik “Djevojčica”, rad akademskog kipara Antuna Babića, podignut 2000. godine. Samo u jednom danu poginulo je šestero djece. Bilo je to 3. svibnja 1992. godine, kada je od avio- bombi tkz. “krmača” u gradu na Savi živote izgubilo ukupno 16 osoba.

SJEĆANJA

Riječi idu teško. Nestaju u prigušenom jecaju. Zastaju. Tišina opet odzvanja prostorom. Šuti i novinar, odvraćajući pogled od žene umotane crnom maramom. Nalik si je na tata, krade osjećaje, pozlijeđuje još svježe rane. Iza svake teško odvaljene riječi virkaju velike, širom otvorene plave, crne zelene oči, nemirni čuperci ,široki osmjesi nevini samo kako djetinjstvo može biti.
Uzdah se otkida iz prsa. Tih, ali dovoljno glasan da ga trgne iz neke obamrlosti. Žena, u crno odjevena, šuti s druge strane stola i s vremena na vrijeme rubom maramice skine suzu što klizi niz uveli obraz.
-Tko je uzdahnuo?-pita se. Tišina se uvlači između njih dvoje. Vraćaju se slike Vukovara i majke što svoje dvoje djece želi izvući iz toga pakla. Sklupčani između uskih sjedišta automobila, prekriveni majčinim tijelom, izmicali su granatama i mitraljezu iz Bršadina koji je nemilice zasipao kolski put i bogdanovačka polja kukuruza koja su im u tim trenucima bila jedini zaklon
-Tko je bila ta žena koju je s djecom dovezao iz Borova Naselja u Slavonski Brod na vlak za Zagreb?-pitao se. I sama ta pomisao da se tek sada, nakon godinu dana zapitao, iznenadila ga je, zbunila. Utonu u tišinu.
Iznenada, presječe ga mutni pogled šestogodišnje Sabine što je umirala na bolničkom stolu.
– Da li je svjesna?-pitao je liječnike.
-To su samo refleksi.-govorili su mu, objašnjavali, a on nije mogao odvojiti pogleda od tih dječjih očiju tražeći uzalud u njima trak života. Dvoje djece već je bilo u mrtvačnici, a u ušima mu je još uvijek odzvanjala škripa ljuljačke, veseli smijeh petero djece. I zaglušujući prasak granate ispaljene negdje s bosanskih visova Motajice ili Vučjaka..
U bolničkom hodniku stajali su neki ljudi, oslonjeni na zidove s prstima grčevito zarinutim u kosu. Tišinu je remetio tek odjek bolničarevih nanula. Ovi zvukovi trgnuše ga iz obamrlosti i sjećanja. Susretne se s pogledom žene u crnom.
-Jeste li za kavu?-upita ga.
Potvrdno klimnu glavom. Dok je žena odlazila u kuhinju, zaigraše mu slike srušene kućice na Jelasu. Izravan pogodak iz zrakoplova. Dok su susjedi i pripadnici Civilne zaštite pokušavali raščistiti ruševine i doći do poginulih, mršavi plavokosi čovjek sjedio je ispod drveta. Miran, pogleda uprtog negdje u obližnji most i bosansku obalu Save.
-Vlado?
Čovjek se okrenu, pogleda ga ali ga nije vidio. Zurio je negdje kroz njega ,put mosta.
-Sin mu je bio u podrumu.
-???!.
-Podrum je tu, gore, a krov je dolje. Ne zovu tu bombu uzalud “krmačom”.-strpljivo mu je čovjek objašnjavao.-Tijela su ondje, pored zida, pod dekom.
Protresao je glavom, želeći odagnati te slike. Oči žene u crnom gledale su ga.-Kava je gotova!-reče nekim tihim, jedva čujnim glasom

0 0 0

PRIČA PRVA: Putem ravnim do beskraja koračao je stariji čovjek držeći za ruku djevojčicu .Kristina je skakutala uz svoga djeda Ivana držeći u ruci malu peglicu i bebinu haljinicu.
-Djede, hoćeš li mi kupiti novu bebu, moja je ostala kod sestre?
Djed je potvrdno klimnuo glavom pomilovavši je po kosi. Ravnomjerno su hodali, ne zastajući kao da pred sobom imaju neko poznato odredište. Uskoro dođoše do jednog mlađeg čovjeka koji, kada stadoše pred njega, iznenađeno zapita:
-Oče, tebe sam očekivao, ali zašto si poveo Kristinu, pa njoj su tek tri godine!
Ivan ga pogleda u oči. Gledali su se bez riječi, a Kristina je skakutala oko mladića, povlačila djeda za rukav i govorila:-Ovo je moj tata!
– Željko, nakon tvoje sestre i tebe, red je eto došao na mene i Kristinu. Toga dana bili smo svi na dvorištu: tvoja mama, supruga, Kristina, Marina i ja. Popravljao sam “motorku”.Znaš da se često kvari. Kristina se igrala s lutkama i peglala im haljinice dok se Marina vozila biciklom po dvorištu. Janja je upravo ušla u kuću kada je granata pala u dvorište. Kristina i ja smo na mjestu poginuli, dok je Marina ranjena u nogu. I, tako, mi smo se našli ovdje, a u selu, u našoj kući ostale su njih tri same. Neće im biti lako I trebat će im puno snage da ponesu taj križ. Valjda je Bog tako htio.

0 0 0

PRIČA DRUGA: Trava je pristigla za košnju. Bit će to dobra otava za zimske dane! A i vrt moram srediti -razmišljao je Josip A. dok je obilazio savski nasip i šamačku Separaciju šljunka s nakanom da vidi da li je koja od granata napravila kakvih šteta.
– Da barem djeca imaju mira, a mi stariji već ćemo se snaći – mislio je dok je nogom zatrpavao rupu od minobacačke granate. U tom trenutku odjeknule su nove detonacije, a plavo nebo prekrio je dim i kiselkasti miris baruta. Osjećajući zlo potrčao je prema kući. Trčao je iz sve snage, a činilo mu se da stoji u mjestu. Crne slutnje su ga potpuno obuzele kada je vidio da dim dopire iz dvorišta njegove kuće. Nije imao vremena potražiti vrata već je preskočio nisku dvorišnu ogradu. I kroz dim je razaznao tijela svoje dvoje djece. Devetogodišnja Martina nije pokazivala znake života, a četrnaestogodišnji Đuro bio je teško ranjen. Dok je dječja tijela stavljao u staru “ladu” prolomio se novi prasak.
-Tata, ranjen sam, peče!-vikao je dvadesetogodišnji sin Luka. Na brzinu ga je pregledao i vidjevši da rana nije opasna po život sve troje djece odvezao je u slavonskobrodsku bolnicu. No, za Martinu i Đuru bilo je prekasno. Luka je preživio. U bolničkom hodniku Josip je stajao nijem, suhih očiju, gluh za sve vanjske podražaje. Umjesto suza pred očima mu se neprestance ukazivao prizor od prije nekoliko sati: nakon sparine svibanjskog dana supruga Janja u vrtu okopava papriku ,a mala Martina koja se igrala sa svojim psom Bundom došla joj je pomoći.
-Ja ću zalijevati papriku! veselo je cvrkutala dok ju je majka odvraćala i nagovarala da nastavi igru. Nedugo potom iz Bosne su stigle granate.
-Zašto ne plačem? Kakav sam ja to čovjek?-pitao se Josip čudeći se svojoj mirnoći.
-Kako ću Janji reći da djece više nema!!! Pred vratima ga je dočekao Bundo podvijena repa, tužno cvileći.
-Kako Janji reći…- nije mu izlazilo iz glave. U kuću mu se nije ulazilo.
Svaka sličnost s događajima, mjestu, vremenu i osobama je – stvarna.