Iz naše arhive/objavljeno 07.09.2011.
piše: Marija Matiješević
Berlin/Nedjelja je. Mirno, sunčano …ne prevruće … jutro. Na raskrižju veliki ulični sat. Pokazuje 8:30 sati.
Teško je vidjeti veliku kazaljku sata s petog kata stambene zgrade. Ispred je izraslo stablo lipe. Posadili ju ljudi tu na trotoaru i obavili kamenim blokovima, visokim 20 cm. To je dobro umornim ljudima …tu sjednu i odmore kosti, čekajući autobuse. I diše mala lipa, pored velikih lipa posađenih duž cijele, sunčane ulice – Sonnenallee.
Odavno su lipe ocvale i dugo su cvale. Okolina je mirisala predivno, a njihovi svijetlo-žuti cvjetovi bili su prelijepi …poredani na peteljci a iznad njih dva svijetla listića.
U parku preko puta opet, sami kesteni. Stara su to i velika stable s crvenim i bijelim velikim tuljastim cvjetićima. Često pomišljam …kad pođem kući ponijeću jednu mladicu i posaditi ju na vrh moga brijega. I pošla sam tražiti … no, nema pa nema. Okliješte to svake godine ljudi koji brinu o biljkama i stablima. Tako je i s lipama. Svaki mali korjenčić koji sam ponijela kući i posadila u voćnjaku, nije se primio. Morala sam ga tamo nabaviti …onda se i primio. Ne odgovara im klima i jako sunce moje domovine. I bolje tako. Svaki na svome.
Na taxi stanici čekaju na putnike samo dva auta. Sjećam se …kad sam došla ovamo, bilo ih je mnogo, čak nisu mogli ni stati na stanicu.
Mini-golf preko puta miruje … kugle su pospremljene, štapovi spavaju. Kad sam prvih dana došla ovamo i kada bi došao vikend, puna kuća nas je bila. Svekrva bi rekla …idite svi šetati …normalno da se htjela u samoći odmoriti. Nismo imali kome otići, pa smo otišli na mini-golf, koji nam je postao izletište. Kada je kasnije došla naša posjeta, svi bi išli igrati golf. Puno je ljudi tada igralo golf, trebalo je čekati na red za pruge. Danas jedva netko tu dođe, i ako …onda sjede s pivskim flašama u rukama na klupe.
Ovdje je dosta svježe, u domovini je 32 stupnja. Zavidim im na tako lijepom vremenu. Onda mi misli odlutaju … hoću li se uspjeti vratiti u naše tople, južne krajeve? Možda tamo ne bole kosti kao ovdje? Nama starima treba više topline.
Mama je nekada rekla …ovdje u Njemačkoj je uvijek vjetrovito i vlažno, to nas čini tužnim i bolesnim. Pričala je …za svojih ranih godina 1967. kada je otišla u Njemačku, u Schwarzwald …kako nikada ne skinu čarape jer je uvijek hladno. Tada to nisam shvaćala.
Naslonim se na prozor i gledam van …tako sada to činimo nas dvoje često. Komentiramo i pričamo. Puno auta prelazi preko crvenog, a puno ih izlazi iz jednosmjerne ulice, van. Puno pješaka prelazi na crveno, čak i onda kada su djeca pokraj. To me ljuti. Toliko ima neodgovornih ljudi, čini mi se puno više nego prije. Posebno me ljute biciklisti, koji voze po nogostupu, moraš dobro paziti da te ne pogaze. A sve su to mladi ljudi. Brine me budućnost s takvim ljudima.
Sunce se još nije pokazalo …nekako je slabo, mliječno. Malo drži vjetrić s juga. Lijep je moj grad. Moja je to država ali ne i moja domovina.