SUSRETI
Joso Špionjak
Prije mnogo godina su se kod nas posvađala dva susjeda i tom prilikom je jedan izgovorio sljedeće riječi: „Da znaš, za mene si od danas umro i pokopan!“
Bio sam dijete i nisam mogao razumijeti pravi smisao svega toga.
Međutim, kroz život sam naučio da ima ljudi koji, barem za mene, nikada neće biti mrtvi. Njihova ljudskost se urezala u sjećanje i zahvaljujući tome oni će nastaviti živjeti i kada ne budu više prisutni među živima. Jedan od mnogobrojnih primjera je i čovjek čiji će lik sasvim slučajno stupiti na scenu.
Kada smo žena i ja dotjerali kuću do krova, kako se to kaže za gradnju obiteljskog doma, željeli smo što prije sa naših dvoje dječice i uselite se u novi dom. Doći do veće svote novca kod nas nije bilo baš tako jednostavno. Potražio sam tu šansu u Njemačkoj. Kako ono narod veli, raznoraznoga kruha sam se okusio. Od željeznice, svakojakih bauštela, pa sve do ogromnih plantaža jagoda… Popularno se to zvalo – rad na crno. Berba jagoda spada svakako u najzanimljivija iskustva. Bila je tamo čitava armija Rumunja, Poljaka, Bosanaca… O tom mukotrpnom radu i krvavo zarađenom novcu bi se moglo dugo raspredati…
Smještaj je uglavnom bio u šatorima, kamp-kućicama ili pak velikim prikolicama sa ceradom u neposrednoj blizini velikih plantaža.
Dakle, živjeli smo, takoreći, izolirani od civilizacije.
Pred večer smo mogli vidjeti prolaznike kako se šetaju poljskim putom koji je vodio prema obližnjoj šumi. Koračali su i ne osvrćući se na strane radnike.
No jedan čovjek je ipak pokazao zanimanje i za tu nepoznatu skupinu ljudi koja je međusobno dosta glasno razgovarala i po svoj prilici predstavljala pomalo neobičnu sliku.
Pozdravio nas je i pokušao komunicirati sa nama. Ja sam nekim manjim dijelom razumio njemački. Strpljivo je slušao dok sam pokušavao skrpati nekoliko rečenica na tom jeziku.
Sutradan je donio sanduk piva. To je „puklo“ u tren oka. Doduše, nisam pio ali sam se radovao zbog drugih koji su kao i sam bili ugodno iznenađeni ovom gestom. Kod sljedeće posjete je donio veliku Schwarzwälder tortu. Osvojio je simpatije svih nas, a mene je uz to posebno radovala činjenica da mogu produbiti znanje njemačkog jezika.
Svršetkom ovog sezonskog posla, pripremali smo se za putovanje. Do glavnog kolodvora smo imali oko 12 kilometara i sa velikim torbama, koje su zbog mnogobrojnih poklona postale još teže, to je već bilo problematično izvesti. I onda je taj novi prijatelj, Rudi, priskočio u pomoć. Na dan odlaska je došao sa autoprikolicom i sve stvari besplatno odvezao u grad u koji je dolazio naš autobus.
Kada je izbio nesretni rat i dotjerao nas do prosjačkog štapa, sa svojom obitelji sam potražio spas upravo u ovom kraju gdje sam nekada radio kao sezonac.
Rudi je velikodušno pomogao ne samo mojoj obitelji, nego i mnogim drugim ljudima koji su potražili spas u ovoj sredini…
Kao zahvalu i spomen za dobra djela ovoga čovjeka, napisao sam mu pjesmu za 80. rođendan.
Poštovani Joso
Čovjek bi rekao nekad je čovjeku potrebno išto nego ništa raditi.. svejedno kako se taj posao zvao.
..iz vaše susretne priče lagano se može zaključiti sledeće:
Nema ih puno.. ali uvjek više puta se nađe dobrih ljudi.. kako u Europi i Svijetu.. tako i u našoj Hrvatskoj..hvala Bogu da je tako.
Za pomoći čovjeku nemora biti od jednom nešto veliko..već svaki dan po malo.. čni čovjeku veće zadovoljstvo.. te ostavlja za sobom..duža sjećanja na ljudsku dobrotu.