piše: Marko Jareb
U centru mjesta od pedesetak kuća okupljaju se težaci u predvečerje dana nakon napornog rada i raspredaju o koječemu. Vidno su ispaćeni što se očituje po borama na njihovim licima. Oko njih vjekovima stoje kamene kuće. Blizu im je i mali porat u kojem se ljuljaju njihovi kaići na laganom povjetarcu i čekaju ih za polazak na svijeću. U daljini se čuje pjev galeba, dok se iz obližnjeg dvora ćuti miris borovine te cvrkut čvorka i zvuk tihe glazbe.
– Sinko spasi se, neka te dovedu deli u Štraliju, reka san ti to i didu, ča ćeš vode, vode nima ništa od života – reče Ivan Eduardu i povuče dim iz lule koji je mirisao kao neka kolonjska voda.
U Svetom pismu piše kako će svakome u polju korov tri puta brže rasti od sjemena te kako će svatko kruh svoj jesti u znoju lica svoga. No, je li tako baš svakome? Nije li nekima život prošao u debelom hladu, zahvaljujući tuđoj grbači? Međutim, pametni kažu kako je bolje zaraditi jedan novčić u hladu nego tri na suncu.
Eduardo je u trećem razredu srednje škole, još jednu godinu pa će postati strojarski tehničar te možda upisati fakultet. On će kazati kako ga je u tu struku uputio miris koji se širio iz draulika, boraveći u njemu dok bi njegovi pravili maslinovo ulje.
Jedno jutro kad se Eduardo ustao za poći u školu, djed će mu: – Ajde sinko napusti školu, ja ću ti kupiti traktor i prikolicu pa ćeš mi ići u tršje!
Eduardov djed je bio starog kova, ali je isto penziju zaradio u Australiji. Nije htio ostati raditi na zemlji nego je otišao u bijeli svijet trbuhom za kruhom. U kući je ostavio ženu, punca, punicu i malog sina. Danas on svom unuku poslije pola vijeka otkad je on krenuo u tuđinu, kaže da neka napusti školu ta da ide u polje. Što se to događa u glavi tih ljudi?
Prvi put se vratio iz Australije nakon deset godina. U međuvremenu mu je punac od njegovih novaca koje mu je on poslao sagradio novu kuću koju je on vidio tek nakon pet godina što je sagrađena. Taj prvi put kad se vratio, dosta novaca je posudio u selu koje mu nikada nisu vratili. On je mislio da će mu se novac vraćati s kamatama. Čak je bio nekima napismeno posudio novac kroz neki ugovor, neki su pred njim isparali papire i nikad mu nisu vratili novac. Neki su mu pošteno vratili posuđeni novac, ali je takvih bilo malo.
Dok mu je punac gradio kuću još je od sestara i braće kupio skoro cijelu svoju očevinu i djedovinu. S puncem je pet-šest godina išao u polje, sadio smokve, višnje, masline i loze te opet otišao u Australiju. Kroz taj period rodilo mu se još petero djece, jedan sin i četiri kćere.
„ To ti znaš bolje od mene napraviti, ja niman puno pacencije za to, a ti si dide i spretniji od mene u tomu poslu, ti dide sve bolje od mene znaš oko zemlje i kuće, ja san ti spretan u restoranu oko pripremanja spize.“
U međuvremenu je ostao bez sina koji je iznenada umro, kćerke su mu sve udate, a drugi sin mu živi u Australiji, pa od muške loze u domovini ima samo unuka Eduarda.
– Mudar si ti mudar sinko ka i mati, reče djed Eduardu – kad bi ga Eduardo pitao za novce koji mu trebaju za kupiti neku knjigu koja mu je potrebna u školi.
Ono što je Eduardu govorio Ivan, nije bilo baš pravo njegovoj materi, djed i stric bi mu možda bili i prihvatili ono što mu je Ivan rekao, ali mu mati nije htjela ni čuti za to.
Tako je Eduardo odlučio ići na fakultet, a djed kad je to čuo rekao mu je: – Ja ću te pomoći školovati sinko!
Eduardo je mršav, kovrčave crne kose, velikih crnih sjajnih očiju, dugih ruku i nogu, voli igrati nogomet i košarku, a najviše od svih voli kuma Edu.
Treba li ovdje pokušati obrazložiti što se to događalo u glavi Eduardovog djeda, kad je on sam bježao sa zemlje u bijeli svijet za boljim životom, a svoga unuka je htio vratiti na zemlju da je obrađuje?
Eduardov djed je bio najmlađe dijete u svojih roditelja. Kad ga je majka rodila bila je već u godinama i nije imala dovoljno mlijeka, pa ga je dojila najstarija sestra koja je rodila dijete baš kao i majka njega. To je bila prva njegova frustracija koju je doživio.
Kao najmlađi dobio je ženski dio od imanja i još ga je najstariji brat prevario oko podjele imanja tako da je najstarijem bratu ostala polovina imanja, a on je dobio ženski dio od druge polovine. To je druga frustracija gdje se osjećao manje vrijednim. Zbog toga je otišao mlad navigavati kao mali od kužine gdje bi ga također uhvatili u đir te se i tu osjećao manje vrijednim.
Kad se oženio, došao je živjeti na ženinstvo gdje su mu također samo zapovijedali. Nakon ženidbe vrlo brzo je otišao u bijeli svijet zarađivati za sebe i obitelj. Dosta je novca zaradio, ali su s njime više raspolagali njegovi nego on sam. To je bila još jedna njegova frustracija.
U tuđini je stekao mirovinu i kad je došao kući kako bi malo uživao u starome kraju, izgubio je iznenada sina i doživio još jednu, možda najveću traumu.
Od samog života bio je umoran i htio je imati nekoga tko će ga slušati. Zato je vjerojatno i predložio unuku da napusti školu i vrati se na zemlju. Unuk ga nije poslušao već je u međuvremenu upisao fakultet strojarstva u Zagrebu. Nakon dva mjeseca provedena u Zagrebu dojavili su Eduardu da mu je djed umro. Na sprovod mu je iz Australije došao samo jedan daljnji rođak i pričao Eduardu o njegovom životu tamo.
„ Većinu života je živio sam u Australiji, hranio se u restoranu gdje je i radio, a imao je iznajmljen jedan mali stan. I tako bi bio najsretniji kad bi ga gazda zvao da dođe raditi prekovremeno, svaki novčić je štedio i slao svojima u domovinu. No, koliko je bio i štedljiv toliko je bio i rastrošan, jer je imao meko srce i nije mogao odbiti nekoga kad bi ga upitao da mu posudi nešto novca. Naročito je bio slab prema ženskima. Upoznao je dvije sestre blizanke koje su sličile kao jaje jajetu. Često je bio u njihovom društvu, teško ih je razlikovao, intimno se zbližio s jednom od njih. Kad bi došao kod njih, a jedne ne bi bilo, on nije znao je li bio s njom ili s onom drugom, pa je na kraju krišom čuo od njih kako je bio s jednom i s drugom, a da toga i nije bio svjestan. One su se njega uhvatile kao priljepak kruga, no ni njemu nije bilo mrsko s njima, bio je mlad i potentan, a ona su samo gledale svoj interes i od njega izvukle novce da im uplati kredit za kuću, tako da mu i one nisu vratile novac koji im je posudio.“
– Tako ti je dida u životu stekao više kuća nego što si ti mislio moj Eduardo – reče mu taj daljnji rođak.
-Neka je, nije nikome ostao dužan, Eduardo će.
-Sigurno oni što su mu ostali dužni nisu spokojni.